Napokon je Milanovićev tim povukao najbolniji potez svoje bolne gospodarske reforme – od prije koji dan i premijer, i svi ministri bez izuzetka, iz neprilike u nepriliku navješćuju jedinu istinu, koja glasi: Hrvatska će svoje drugo depresijsko dno dotaknuti tek početkom drugog ili trećeg tromjesečja 2013-e. Dakle, dogodine bi BDP mogao biti gotovo deset posto manji nego iluzionističke 2008-e!

Spoznavši kroz niz gotovo djetinjastih ili farizejskih reakcija oporbe, vodećih poslodavaca, pa i sindikata na svoje prve, polubolne mjere, da pred najširu javnost moraju izaći s punom, pravom dijagnozom kronične bolesti hrvatske ekonomije i državnih financija, odlučili su se istinoljubivo ili gotovo hazarderski na to, pa makar vladajuća koalicija izgubila iduće lokalne izbore, a možda i najvišu vlast već na pola ovog bolnoga mandata. Sada je ta crna dijagnoza uski čelični okvir, unutar kojeg će se komponirati državni proračun za još težu 2013., i sve iduće radikalne mjere, radi pokretanja niza velikih državnih investicija kao uvertire za snažno privlačenje stranog kapitala u proizvodno-izvozne projekte. 

  Jer, ne samo da je neizbježno da će se hrvatski BDP smanjiti i tijekom 2012-e, četvrtu godinu za redom, još za najmanje jedan ili za najviše dva posto (u tom su rasponu najnovije prognoze analitičara vodećih banaka u Hrvatskoj, kao i pojedinih neovisnih ekonomista), nego će se ovdašnja gospodarska depresija produbiti i u četvrtom tromjesečju ove, kao i u prvom tromjesečju 2013. (što javno ovih dana otvoreno obrazlažu i Čačić, i Linić, i Mrsić, i Grčić), a možda i sve do proljeća 2014-e!

Za analitičare s Kaptola – kao najradikalnije kritičare gotovo svega postojećeg od prošlih parlamentarnih izbora – za sve dosadašnje, sadašnje i buduće nedaće uglavnom su krivi komunizam, komunistički mentalitet i njegova tobožnja ponovna prevlast u današnjoj Hrvatskoj. No, najprizemnije ekonomske, vlasničke i financijske činjenice svjedoče o tome, da još od 1990. umjesto samoupravnog socijalizma i društvenog vlasništva imamo neoliberalni kapitalizam uz većinu najkvalitetnijih gospodarskih i financijskih potencijala u posjedu velikih EU-banaka i kompanija, pa dijelom i Katoličke crkve, umjesto komunističkog mentaliteta međunarodnu korupciju i mafiju u kombinaciji s domaćom hajdučijom i nesposobnom upravom, te umjesto svemoćne vlasti u Banskim dvorima rasprodanu i prezaduženu zemlju, s novom mladom populacijom, čija je većina lošije obrazovana od generacije svojih roditelja, ali medijski znatno ošamućenija.

Krunski rezultat svih tih dubinskih uzroka hrvatske depresije je u tome, da – za razliku od 1930-ih ili 1970-ih – samo malobrojni mogu naći posao u svojoj struci u inozemstvu, dok ih već trećina mlađih od 35 godina ni u Hrvatskoj ne može naći nikakav posao, niti ga sama za sebe stvoriti. 

  Jer, ne potječe ova HR-depresija samo iz kreditno i potrošački prenapuhane 2008-e, nego iz cjelokupna razdoblja od 1993. do 2009., tijekom kojeg je Hrvatska godišnje trošila čak osam posto više od ostvarenog BDP-a, podmirujući razliku zaduživanjem u svijetu i rasprodajom svoje najkvalitetnije financijske i gospodarske imovine stranim bankama i kompanijama. Zato će početak izlaska iz ove krize biti moguć tek poslije 2015. godine, pod uvjetom da se u međuvremenu stvori bar 50.000 novih radnih mjesta u industriji, energetici i građevinarstvu.

Strateški cilj broj jedan na još nesagledivo dalek rok glasi: povećati zaposlenost radno sposobnih sa sadašnje mizerne stope od 38 na blizu 70 posto, čemu moraju služiti sve raspoložive politike, od revizije privatizacije i nacionalizacije opljačkanog ili bankrotiranog, do fiskalne, monetarne i industrijske politike, utemeljenih na zaokretu cjelokupna obrazovnog i vrijednosnog sustava prema industrijama i tehnologijama 21. stoljeća.