Zašto mnogi ljudi i u tehnološki trijumfalnom 21. stoljeću moraju patiti zbog gladi – na to pitanje postoje dva podjednako istinita objašnjenja: religijsko i znanstveno. Prema Bibliji, Bog je stvorio čovjeka da uživa u svim rajskim blagodatima, ali pod uvjetom da ne jede plodove sa stabla spoznaje dobra i zla. No, već prvi čovjek, Adam, nije slušao Boga, nego se mašio za najbliže plodove sa stabla spoznaje dobra i zla, pa ga je Bog izgnao u pakleni svijet, u kojem otad pati u znoju lica svojega, jer ga zemlja muči i sušom, i korovom, i krajnjom glađu kao vječnom kaznom za spomenuti prvi grijeh. 

   Znanost, međutim, razlikuje pojedinačnu i masovnu glad. Pojedinačnu tretira kao (manje zanimljiv) pojedinačni zdravstveni, ekonomski ili patološki slučaj, a masovnu kao prvorazredni sociološki fenomen, privlačan za najzahtjevnije interdisciplinarne studije. Masovna glad može biti povremena ili privremena, kad zahvati mnoge ljude zbog nekog izvanrednog događaja, kakve su suše, poplave, potresi i masovne zaraze, ili kraće ekonomske krize i ratovi. Sociološki najizazovnija je kronična masovna glad, koja se iskazuje kroz dugogodišnju pothranjenost stanovništva i njegovu visoku smrtnost na nekom području, zbog neplodne zemlje, neprijateljske klime, ekonomske zaostalosti ili prenaseljenosti. 

    Kao primjeri masovne gladi u svjetskoj se historiji ističu velika glad u Irskoj sredinom 19. stoljeća, ili ona u Ukrajini početkom 1930-ih, u Bengalu 1940-ih i u Biafri krajem 1960-ih, kao i etiopijska glad 1980-ih te sjevernokorejska od 1990-ih do danas. No, masovna je glad kao česta i prevladavajuća pojava označavala cjelokupni Stari i Srednji vijek, kao i većinu Novog vijeka, sve do 1960-ih, otkad snažan razvoj kemijske tehnologije i genetike preobražavaju prehrambenu industriju u jednu od najproduktivnijih. Njezin paradoks danas se sastoji u tome što nikad prije u povijesti toliko mnogo ljudi nije jelo toliko mnogo nekvalitetne, pa i za život krajnje štetne hrane, što je po učincima gore od gladi. 

    Taj paradoks dobio je nove potencije od početka prve velike financijske i ekonomske krize koja je od 2008. zahvatila sjevernu Ameriku i Europu, a ne samo tradicionalno i kronično pothranjenu podsaharsku Afriku i ostale crne demografske rupe, ili ukupno dvije milijarde ekonomski najnemoćnijih stanovnika raspršenih širom svijeta. Zato se ne treba čuditi nizozemskom prehrambenom i kozmetičkom konglomeratu, Unileveru, čiji je top-menedžer jučer u Financial Timesu obznanio da se »siromaštvo vraća i u Europu«, čemu će ta uspješna kompanija prilagoditi svoju marketinšku strategiju. A vraća li se siromaštvo, začinjeno prijetnjom nove masovne gladi, i u malu, prezaduženu, besposlenu i predeuropsku Hrvatsku? 

    U Hrvatskoj masovnu glad pamte samo najstariji, od kojih su mnogi počeli normalno jesti tek od početka 1960-ih, jer dotad je i pod ovim dijelom neba oskudica hrane bila pravilo, a gurmanstvo privilegija malobrojnih. Trijumfalno 21. stoljeće i u Hrvatskoj je počelo obiljem dobre i loše hrane, pa i sve masovnijom pojavom pretilosti, čak i kod djece. Ali, danas, usred najteže ekonomske krize od vremena ratova s turskom imperijom, kao da sve najjače sile guraju i Hrvatsku u novu, višegodišnju masovnu glad: i klimatske promjene, suše i požari, i vanjska prezaduženost, i zapuštena domaća poljoprivreda, i rasprodaja najkvalitetnijih gospodarskih potencijala i nekretnina strancima, i uvoz sve lošije hrane, kao i sve masovnija nezaposlenost. Ufajmo se da su sve to samo medijska priviđenja.