Četiri godine od početka velike ekonomske krize u Europi, napokon su sve najjače političke i financijske karte na EU-stolu: u slučaju već krajnje raštimane eurozone u idućih će 25 dana presudne odluke i o sudbini bankrotirane Grčke, i o izgledima uzdrmanog eura, kao i o perspektivi cjelokupne Unije donijeti visoke adrese u rasponu od njemačkog Ustavnog suda do vlade Angele Merkel. Njemačka je lidersku poziciju u Europskoj uniji i u eurozoni stekla kontinuiranom modernizacijom svoje industrije i nakon njemačkog ujedinjenja, a osobito unazad deset godina, od starta eurozone i proširenja Unije na 27 članica.

U okolnostima gotovo nerješive ekonomske krize, koja je u prošle četiri godine ugrozila temelje te najveće mirnodopske ekonomske integracije u svjetskoj povijesti, pa i samo ideju velike Europe, Njemačka je uspjela održati svoj gospodarski rast, unatoč sve većim izdacima za spašavanje Unijinih bankrotirajućih članica. Zato je danas sudbina eurozone i Unije u cjelini presudno ovisna o političkim odlukama iz Berlina, koji će se o većini ključnih Unijinih dvojbi očitovati u idućih 25 dana. 

  Prvu u nizu najznačajnijih odluka za sudbinu eurozone donijet će, kako je najavljeno, njemački Ustavni sud, koji 12. rujna odlučuje o tome krši li Europski stabilizacijski fond njemačke zakone. Utvrdi li da ESF krši njemačke zakone, taj će fond koji je namijenjen davanju financijske pomoći prezaduženim državama eurozone (poput Španjolske, Portugala, Grčke i Cipra), težak 700 milijardi eura, prestati postojati. U tom slučaju u prvi će plan izbiti dvojbe o tome treba li Grčku izbaciti iz eurozone ili ne, ili – iz njemačkog interesnog kuta gledano – treba li Njemačka prva napustiti eurozonu, ako dogovor o njezinu kontroliranom raspadu ni tehnički neće biti moguć. Istog dana, 12. rujna, prividno neovisno o toj odluci njemačkog Ustavnog suda, Europska će komisija predložiti strože mjere za nadzor europskih banaka, s čim će se najprije morati složiti njemačka vlada. 

  Dan-dva poslije međunarodna će trojka, koju čine predstavnici MMF-a, Europske središnje banke i Europske komisije, posjetiti Grčku kako bi ocijenili napredak u provođenju reformi dogovorenih u sklopu tog novog paketa pomoći. Bez nove pozajmice od 30-ak milijardi eura, Grčka bi s početkom listopada morala proglasiti bankrot i napuštanje eurozone, s nekontroliranim, teškim financijskim i ekonomskim posljedicama za cjelokupnu Uniju, pa i za lidersku Njemačku. 

   Sile raspada Europske unije su tako iz tjedna u tjedan sve izraženije: Unija se de facto već razlomila u četiri skupine, u rasponu od bankrotirajućih i prezaduženih do još stabilnih, a u najnovijem općem saldu na Njemačku, koja spašava najzaduženije i od koje se očekuje da spasi i cjelokupnu eurozonu, pa i Uniju, i svih ostalih, koje prema domino-efektu kao da padaju jedna za drugom, od Grčke do Španjolske i od Portugala do Italije, s još pritajenim velikim minusima u Francuskoj. Političke snage za rješavanje konstrukcijske greške Unije (parcijalna monetarna unija u kombinaciji s nacionalnim fiskalnim politikama), te za stvaranje jedinstvene monetarne i fiskalne unije – nema niti na vidiku, pa se raspad Unije u dvije ili tri podskupine, ili u totalu, nazire kao put prema dolje bez alternative.