Davne 1939. godine, kada je geopolitički nesretna Poljska gurnuta u šestogodišnja ratna stradanja, Hitlerova je Njemačka – pripremajući teren za svoj strateški prodor na istok, sve do liderskih naftnih izvora u kaspijskoj regiji – već bila preuzela Sudete, rastrojila Čehoslovačku, prisvojila Austriju i porobila Židove pod nacističkom vlašću. Preteča UN-a, Liga naroda, tada je glumila budalu, koja ništa ne primjećuje, a tada vodeći europski mediji gledali su samo na kratkoročne interese svojih nacionalnih vrhuški, pa je u tom baršunastom ozračju prošla i epizoda s njemačko-sovjetskim sporazumom o ubijanju Poljske. 

    Ove, posve aktualne, 2012. godine, kada je geopolitički nesretna Sirija gurnuta u ratna stradanja na još neodređeno vrijeme, imperijalna je Amerika – pripremajući teren za strateški udar na naftonosni Iran – već preuzela i rastrojila sve strateške pred-komade u okruženju tog skorog središnjeg ratišta: i Libiju, i Irak, i Afganistan, uz odavno »svoje«, od Egipta i Saudijske Arabije, do Kuvajta, Emirata, Turske i Izraela. Ujedinjeni narodi, kao sljednici Lige naroda, glumataju već dugo nešto gore od slijepih budala, pa u tom baršunastom ozračju kao ne vide da se liderskom američkom golom silom i s njom umreženim zapadnim imperijalnim ambicijama preko naftonosnog Srednjeg istoka pokušava stvoriti svjetski poredak za »posljednje dane«. 

    U tom velikom vrtlogu, kao i davne 1941., manje zemlje-sateliti i većina njihovih posve omamljenih medija, priklanjaju se najmoćnijim imperijama u svojem okruženju i njihovoj ratnoj propagandi, zanemarujući zločinačku dimenziju te dosad najbrutanije bitke za energetsku opskrbu vodećih sila svijeta. 

    Sirija je zemlja, koja trenutačno ima najnesretniju geopolitičku poziciju na naftom žednom globusu: nalazi se između Sredozemlja, kao tankerski najintenzivnijeg prometnog pravca, i Iraka, kao stabilno rastrojenog i posve osvojenog naftnog i plinskog veleizvora. Istodobno je u strateškom ratnom savezništvu s Iranom i Rusijom, ili točnije – na putu idućoj američkoj agresiji, kojom bi se trebao zaokružiti američki prodor na Srednji istok, kao što se napadom na SSSR trebao zaokružiti njemački prodor na ondašnji naftovodni istok. 

    Asadov režim u Damasku mora pasti, da bi američke i britanske naftne kompanije mogle kroz Siriju prevoziti naftu, osvojenu u Iraku, do tankera na Sredozemlju, osobito u prijetećem slučaju, da Iran već na prve ispaljene rakete iz Izraela ili iz američkih bombardera blokira Hormuški tjesnac. Uvertira u totalni napad na Iran je rat protiv Asadova režima u Siriji i zato što je jedini značajniji saveznik Irana na Srednjem istoku, zato što opstaje prije svega na račun iranske i ruske podrške u oružju i novcu, i zato što se Sirija nalazi na terenu preko kojeg ide naftovod u duljini od 1.950 kilometara, na potezu između Iraka i Sredozemlja, gdje bi se u skoroj budućnosti gradili dodatni naftovodi i plinovodi za opskrbu Zapada naftom.