Europska se unija (osobito strateška osovina Francuska-Njemačka, kao i sve ključne Unijine i nacionalne ustanove, uključujući odnedavno i Bundesbanku) već više od 12 mjeseci sprema i za najrizičnije varijante izlaza iz gotovo četverogodišnje financijske i gospodarske krize, ali u sjeni najnovije političke zavrzlame u bankrotiranoj Grčkoj kao da ni jedna od opcija ne sluti na dobro.

Iako je unazad tri godine u spašavanje državnih financija, vodećih banaka i kompanija u Irskoj, Portugalu, Španjolskoj, Italiji, Mađarskoj i Grčkoj preraspodijelila više od 1.000 milijardi eura ili blizu osam posto svoga bruto-proizvoda, EU je sve dalje od izlaska iz te krize, a sve bliže kaotičnom, dugotrajnom i za sve članice EU-a neželjenom raspletu. Zato su ovih dana, ne samo na briselskom, nego i na stolovima vlasti u svim pojedinim zemljama stare i nove Europe na velikom preispitivanju svi scenariji pojedinačnog izlaženja iz eurozone i Unije, kao i scenariji općeg razlaza, podjednako kontrolirani, kao i oni koji će, ne samo metaforički, podsjećati na kaos s početka stvaranja svijeta.

U eurozonu se od njezina starta u 1999. godini uključilo 11 zemalja, a Grčka je bila 12-a koja je prihvatila zajedničku valutu, euro, i to 2001. Eurozona se i dalje proširivala, pa je od početka 2011. novom članicom postala Estonija, te je u sastavu eurozone sada 17 članica: Austrija, Belgija, Cipar, Estonija, Finska, Francuska, Grčka, Irska, Italija, Luksemburg, Malta, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Slovačka, Slovenija i Španjolska. Euro kao svoju valutu koriste još i Andora, Crna Gora, Kosovo, Monako, San Marino i Vatikan, koji nisu u EMU, dok su izvan eurozone i dalje Bugarska, Češka, Danska, Latvija, Litva, Mađarska, Poljska, Rumunjska, Švedska i Velika Britanija, iako su članice EU.

No, pod teretom financijske i gospodarske krize, koja se u dijelu članica Unije preobrazila u gotovo nerješivu recesiju, pa – u Grčkoj i Španjolskoj – čak i u višegodišnju depresiju, pred strateškom dvojbom o tome koliko im je štete, a koliko koristi ako ostanu ili ako izađu iz eurozone, sada stoji ne samo bankrotirana Grčka, nego i krajnje uzdrmana Irska, Portugal, Španjolska, pa čak i Italija.

U sjeni tog nagomilavajućeg kriznog tereta bujaju i izazovi iste vrste, ali iz suprotnog smjera, u liderskoj Njemačkoj – koja je dosad bila najveći profiter od širenja Unije na sjever, istok i jug, ali odnedavno i glavni financijer rješavanja krize u bankrotirajućim perifernim članicama – da prva, jednostrano izađe iz eurozone, te da sve ranjiviji euro zamijeni dobrom, starom njemačkom markom.

Izađe li Grčka iz eurozone i Unije – vlastitom odlukom ili bude izbačena od ostalih – i Unija i eurozona bi mogle preživjeti, ako preko lančane reakcije ista sudbina ne pogodi i Irsku, Portugal, Španjolsku, pa čak i Italiju. Krene li sve tako loše za cjelokupnu Europsku monetarnu uniju, kao i za Europsku uniju, visoka je vjerojatnost da bi Njemačka, radi spašavanja vlastitih financija, jednostrano izašla iz eurozone, pa posljedično i iz Unije, što bi izazvalo kaotičan raspad ostatka tog najvećeg ekonomskog integracijskog projekta u povijesti.

Svi izbori još se svode na biranje najmanje skupih rješenja, u skladu s aktuelnim odnosima ekonomskih i financijskih snaga. Jer, velika se Europska unija nakon samo deset godina od svojeg tržišnog i monetarnog povezivanja raspada na međusobno suprotstavljene nacionalne interese Francuske, Njemačke, Velike Britanije i Italije, s kojima će po prirodi stvari svoje sudbine dijeliti njihovi sateliti u staroj i novoj Europi, odsad izloženi napadima investitora i konkurenata iz Rusije, Kine, Turske i Saudijske Arabije, pa usput i nezadrživim, novim imigracijskim valovima iz Kine, Turske, Ukrajine, s Balkana i iz sjeverne Afrike.

Istodobno će pred iseljavanjem iz Grčke stajati gotovo jedna sedmina mlađe, obrazovane i nezaposlene populacije, kao i iz cjelokupna prezaduženog prstena, od Irske i Portugala, preko Španjolske i Italije, koji će životne šanse tražiti u dalekom prstenu nade, od Kanade i Brazila do Australije i Novog Zelanda.