Hrvatski je BDP u proteklom tromjesečju povećan za više od četiri posto. Tu vijest bi, prvi put poslije zadnjeg poletnog kvartala iz proljeća 2008. godine, mogli čuti tek u prosincu 2014., ako se u međuvremenu ostvare umjereno optimistične prognoze potpredsjednika Vlade, Radimira Čačića.

To znači da će na prijelomno značajnu vijest, koja će glasiti: Hrvatska je, napokon, izašla iz gospodarske depresije, trebati čekati još najmanje do kraja 2015., tijekom koje bi Hrvatska trebala ostvariti bruto-domaći proizvod u istoj vrijednosti kao i pretkrizne 2008.

Da bi se to i dogodilo, već u iduće bi se tri i po godine u Hrvatskoj trebalo otvoriti najmanje 200.000 novih radnih mjesta, ili samo 100.000 manje nego što ih se od jeseni 2008. do ljeta 2012. ugasilo. Neće to biti teško postići, ako Vlada već ove godine pokrene snažan investicijski ciklus, koji će Hrvatsku do kraja ovog desetljeća pretvoriti u novog europskog tigra, koji će od ulaska u Europsku uniju, predviđenog za 1. srpnja 2013., svojim visokim stopama rasta BDP-a biti novo gospodarsko čudo u Uniji od 28 članica.

Kroz snažan novi razvoj, već u te iduće tri i po godine Hrvatska će – ostvare li se spomenute pretpostavke – od prezadužene postati samo visoko zadužena zemlja, koja od 2015. većinu stranog kapitala pribavlja kroz izravne inozemne investicije u proizvodno-izvozne projekte, s osloncem na zelene tehnologije, željeznicu i IT-sektor.

Stoga se može predvidjeti da će stopa nezaposlenosti sa sadašnjih 20 doći na nižu od 10 posto, te da će više od 90 posto mlađih od 35 godina biti stalno zaposleno. Kao svojevrsna kruna tog novog razvoja, koji se podudara s ulaskom zemlje u EU, već 2020. bi se mogla dogoditi i vijest, da je BDP po stanovniku dvostruko veći nego što je bio 2012. kad je ovdašnja depresija dosegnula svoje drugo dno, te da je na prijelazu u treće desetljeće ovog stoljeća Hrvatska postala zemljom pune zaposlenosti.

Ne bi se sve to moglo postići, da Hrvatska, kao regionalni lider, za sobom neće snažno povući i novi, skladan razvoj Bosne i Hercegovine, kao i ubrzano približavanje Srbije Uniji, uz prethodno uspješno, diplomatsko, sudsko i ekonomsko rješavanje svih preostalih teritorijalnih i sukcesijskih sporova nakon raspada SFRJ, kao i sankcioniranje većine ratnih zločina iz prve polovine 1990-ih.

Ne bi u tome Hrvatska sama mogla postizati zavidne uspjehe, da i Europska unija, i Rusija, i Turska, pa i Kina nisu dale značajne diplomatske, financijske i investicijske doprinose, promijenivši svoju politiku prema postjugoslavenskom prostoru od diobene i osvajačke, na kooperativnu i razvojnu u svim njezinim dimenzijama.

Tako bi – umjesto početnog prodora njemačkih, austrijskih, talijanskih i francuskih banaka i velikih kompanija, koje su preuzimale, pa umrežavale osvojene najkvalitetnije financijske, telekomunikacijske i tržišne potencijale u svim postjugoslavenskim državama – moglo doći do djelomične renacionalizacije strateški važnih djelatnosti i u Hrvatskoj, i u BiH, i u Srbiji, pa na toj osnovi do dugoročne suradnje velikih domaćih, državnih, mješovitih i privatnih kompanija i banaka iz tih zemalja, što bi dinamiziralo njihov zajednički razvoj.

Iako će se u idućim godinama EU tresti u svojim temeljima, pa možda suočiti i s izlaskom nekih prezaduženih i depresijskih članica iz svog sastava, Hrvatska će – zahvaljujući novom konceptu razvoja – ubirati koristi od sudjelovanja u najvećoj ekonomskoj integraciji na svijetu, u sklopu koje će prema optimumu voditi i svoju gotovo savršenu geoekonomsku poziciju na karti svijeta za 21. stoljeće.

Ali, što ako je sve to samo san, sjen što bezglavo luta u ovom poremećenom vremenu i svijetu, u kojem pod maskom demokracije važi samo zakon jačega u završnom ratu, koji se na prenapučenom globusu vodi za preostale prirodne izvore?

Neće li se u tom trulom okviru mala, prezadužena, poluosvojena i depresijska Hrvatska doista suočiti sa slobodnim padom svog BDP-a i s depresijom, koja će potrajati unedogled?

Dobro je pred očima imati i ružičasti i taj neizbježni crni scenarij, da bi se još kako-tako o svemu moglo misliti svojom glavom. Jer, činjenica je, da je hrvatski BDP u depresiji već 13 kvartala zaredom, a jamstava ružičastog novog poleta – još nema.