Svaki šesti hrvatski građanin, koji je ujesen 2008. bio zaposlen, tijekom već troipogodišnje gospodarske depresije ostao je bez posla. Taj sumorni zaključak proizlazi iz najnovijeg podatka Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, prema kojem je 280.000 manje zaposlenih nego prije tri i pol godine! 

Iako je pad bruto-domaćeg proizvoda najdublji bio 2009. godine, kada je potonuo šest posto, najintenzivnije gašenje radnih mjesta dogodilo se s pomakom od godinu-dvije, pa je eksplodiralo unazad 12 mjeseci, tijekom kojih je u Hrvatskoj nestalo čak 150.000 radnih mjesta, dok se broj nezaposlenih povećao samo za 6.000 osoba! To alkemijsko statističko čudo nije rezultat masovnog iseljavanja radno sposobnog stanovništva u inozemstvo, niti kronične depopulacije, nego tehnike brisanja iz evidencije HZZ-a ili svođenja broja nezaposlenih na krug ljudi koji doista ne rade ništa, a željeli bi bilo kakav regularan posao. 

Uoči početka europske i hrvatske gospodarske krize, ujesen 2008., u Hrvatskoj je bilo 3,8 milijuna radno sposobnih, kao i danas, ali ih je zaposleno bilo 1.633.000, a danas samo 1.353.000. Te pretkrizne rane jeseni nezaposlenih je u Hrvatskoj bilo 230.000 osoba, a početkom ožujka 2012. čak 341.000! Tako je stopa zaposlenosti smanjena sa 45 na manje od 39 posto, a stopa nezaposlenosti povećana sa 13 na više od 20 posto. 

No, tom neveselom trendu još se ne nazire kraj, pa je visoko vjerojatno, da bi uoči Uskrsa u Hrvatskoj moglo biti više od 350.000 nezaposlenih, a manje od 1.340.000 zaposlenih, što bi – u kontekstu višemjesečnog brisanja više desetaka tisuća donedavno prijavljenih na zavodima za zapošljavanje – bili najcrniji rekordi u hrvatskoj mirnodopskoj gospodarskoj povijesti. 

Tako i najnoviji hrvatski depresijski slučaj pokazuje, da dubinu gospodarske krize pouzdanije prikazuje podatak o broju zaposlenih, nego podatak o broju nezaposlenih ili o vrijednosti BDP-a. Prihvatimo li kao pouzdanu i procjenu da i među zaposlenima još ima bar pet posto onih koji su posao dobili preko stranačkih i rodbinskih veza, iako za njima nije bilo i ekonomske potrebe ili su klasičan višak zaposlenih prema svim kriterijima, tada bi se moglo pokazati da u Hrvatskoj samo jedna trećina radno sposobnih stvarno radi, što je nalaz za opću paniku. 

U takvim se okolnostima i vaganja kreditnog rejtinga, koja iz tromjesečja u tromjesečje i nad kronično depresijskom Hrvatskom provode tri nedodirljive, a svemoćne američke agencije, pokazuju besmislenima. Jer, Hrvatska je u toliko dubokoj depresiji, da joj za izlaz iz nje treba više od 15 godina bolnih reformi, povećanog rada uz smanjene plaće, te stabilna, ali radikalno nova razvojna politika.

Novi strateški cilj hrvatske politike na dulji rok prije koji je dan iskazao ministar financija, Slavko Linić: »Naši problemi nisu takvi da se mogu u godinu dana riješiti, jer barem desetak je godina potrebno da hrvatsko gospodarstvo profunkcionira, da budemo konkurentni, da zaposlimo što veći broj ljudi i približimo se brojki od dva milijuna zaposlenih, kako bismo riješili i naše razvojne, ali i sustavne probleme u mirovinskom i zdravstvenom osiguranju.« 

Jučer je nešto slično u svojem najnovijem nalazu o Hrvatskoj navijestila i kreditna agencija Fitch, potvrdivši važeći hrvatski rejting, uz napomenu da su »Hrvatskoj potrebne dodatne mjere fiskalne konsolidacije i strukturne reforme, kako bi se potaknuo gospodarski rast i stabilizirale javne financije«. Fitch je zadržao hrvatski kreditni rejting za dugoročno zaduživanje u inozemnoj valuti na ‘BBB-‘ i za zaduživanje u domaćoj valuti na ‘BBB’. Ali, potvrdio je negativnu prognozu, kao i rejting za kratkoročno zaduživanje u inozemnoj valuti ‘F3’, te ‘plafon’ ‘BBB+’. 

Dakle, hrvatski je kreditni rejting prema zadnjim nalazima američke agencije Fitch ostao na donjoj granici investicijskog statusa, i nije potonuo do statusa »otpada« ili »smeća«, što može biti početni utješni kompliment ili znakovit poticaj Milanovićevoj vladi za prvi paket umjereno bolnih reformi u fiskalnoj politici.