Europska ili Velika Turska

Ekonomski brevijar Ive Jakovljevića

Ivo Jakovljević

Ilustracija

Ilustracija

Dok je EU u novoj recesiji, dotle je Turska u snažnom poletu: u 2011. je svoj BDP povećala čak 8,2 posto, lani oko četiri, a ove će najvjerojatnije oko pet posto



Poput kartažanskog vođe Hanibala pred uspaničenim Rimom iz pradavne 211. prije naše ere, jučer je usred Europske unije, u Pragu, odjeknula izjava turskog premijera Recepa Tayyipa Erdogana, da je polustoljetno čekanje Turske da postane članicom Europske unije »neoprostivo« i da se turski ulazak u EU više ne bi smio odgađati. Jer, ne samo da je Turska odavno dopustila NATO-u da se sa svojim potencijalima proširi i na njezino područje – Rusiji pod prozore i srednjeistočnoj nafti nadomak, nego su turski ekonomski, demografski i kulturološki klinovi već duboko urasli u tkivo većeg dijela Balkana, a najznačajnije širom srednje Europe, pa osobito u liderskoj Njemačkoj, a Turska još mora stajati ante portas, ufajući se u milosti iz Pariza, Berlina i Bruxellesa. Jučer je – ćuteći nabujalu promjenu u odnosima snaga između sve raštimanije Europske unije i ekonomsko-kulturološki sve ofanzivnije Turske – njezin novovjeki sultan Erdogan odlučio progovoriti krajnje razumljivim političkim jezikom, gotovo do razine objave rata, da je to stalno odgađanje primanja Turske u EU doslovce – neoprostivo. 


  Turska je, podsjetio je Erdogan, počela pristupne pregovore s EU-om 2005., dakle – više od četiri desetljeća nakon sporazuma iz Ankare o carinskoj uniji s tadašnjom Europskom ekonomskom zajednicom (1963. godine), no pregovori su zapeli zbog protivljenja Francuske i Njemačke, te zbog neriješenog spora oko Cipra. Zato je Erdogan još u listopadu prošle godine upozorio da bi EU mogao izgubiti Tursku, ako joj ne odobri članstvo do 2023., kada se obilježava stota obljetnica osnivanja moderne turske države. Erdoganova era u Turskoj traje već deset godina, i sva je prožeta nastojanjima za obnovom turske gospodarske moći, te deblokadom puta u Europsku uniju. No, suočavajući se stalno s tim istim blokadama iz Berlina, Pariza i Bruxellesa, Erdogan je nedavno u jednom tv-intervjuu izjavio da ta proeuropska nastojanja više ne moraju biti osnovnom smjernicom turske vanjske politike. Zato je uputio molbu ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu za primanje Turske u trgovinsku zonu »Šangaj 5«, koja Rusiji, Kini i ostalim zemljama u središnjoj Aziji otvara velike mogućnosti i za ekonomsku i za vojnu suradnju. »Ako nas prime, Europskoj ćemo uniji kazati – doviđenja!«, rekao je tada Erdogan, ne spominjući znači li to i kasniji izlazak Turske iz NATO-saveza.  

  Dok je EU u novoj recesiji, dotle je Turska u snažnom poletu: u 2011. je svoj BDP povećala čak 8,2 posto, lani oko četiri, a ove će najvjerojatnije oko pet posto. Turska je jedina zemlja u jugoistočnoj Europi, koja je tijekom već petogodišnje europske dužničke i razvojne krize smanjila svoje zaostajanje za Unijom, pa je veličinom BDP-a po stanovniku od preklani pretekla i Hrvatsku, koja je ispunila sve formalne uvjete za ulazak u EU, predviđen za 1. srpnja 2013. Proizlazi da je Zapadu, a osobito SAD-u, nakon kraja Hladnog rata (1989.), najvažnije bilo proširiti zonu NATO-a na strateški najvažnije istočne članice: Rumunjsku i Bugarsku, koje u kombinaciji sa Turskom i Grčkom, te Albanijom i Hrvatskom (začinjenih NATO-ovim velikim bazama u Makedoniji i na Kosovu), čine novo predziđe Zapada prema nuklearnoj i naftonosnoj Rusiji i naftonosnom, ali ratnom Srednjem istoku. Turskoj i vanjske, ratne okolnosti, i unutarnji, ekonomski uspjesi bude izglede da u novim imperijalnim oblicima obnovi ulogu Velike Turske, kao ključne, naftovodne i demografske sile na tromeđi Europe, Azije i Mediterana.


više vijesti