Asadov režim u Damasku mora pasti, da bi američke i britanske naftne kompanije mogle kroz Siriju prevoziti naftu, osvojenu u Iraku, do tankera na Sredozemlju, osobito u prijetećem slučaju, da Iran već na prve ispaljene rakete iz Izraela ili iz američkih bombardera odmah blokira Hormuški tjesnac.

Tu sirovu istinu – s izuzetkom vrhunskog analitičkog pera kolege Zlatka Dizdarevića – danas je gotovo nemoguće naći ni u jednom vodećem američkom, europskom, pa ni hrvatskom mediju, jer osim našeg lista gotovo svi – otkako je Obamina Amerika pokrenula sustavni udar na Asadovu Siriju – ili vode američku ratnu propagandu ili bukvalno prenose njezine poluistine i neistine (kao što su svojedobno radili i u slučaju napada na Irak i Libiju).

Nakon što je američki imperijalni stroj od Afganistana napravio deveti krug pakla, a od rastrojenog Iraka više-manje podatnu i posve osvojenu mrežu velikih naftnih polja i zaliha, za optimalizaciju američke strategije na Srednjem istoku ostalo je još da u suradnji s Izraelom udari i na Iran i na njegove naftne i plinske potencijale, kao i na naftovodne i plinovodne koridore.

Uvertira u totalni napad na Iran je rat protiv Asadova režima u Siriji, zato što je jedini značajniji saveznik Irana na Srednjem istoku, zato što opstaje prije svega na račun iranske i ruske podrške u oružju i novcu, i zato što se Sirija nalazi na terenu preko kojeg ide naftovod u duljini od 1900 kilometara, na potezu između Iraka i Sredozemlja, gdje bi se u skoroj budućnosti gradili dodatni naftovodi i plinovodi.

Uspije li ratnim presingom oboriti i razoriti cjelokupan Asadov režim, Amerika bi političkim inženjeringom uspostavila marionetsku vlast, sličnu onima u Afganistanu, Iraku ili u Libiji, da bi joj preko kvazi-ugovora dali superpovoljne uvjete za eksploataciju sirijske, ali i za prijevoz nafte iz Iraka i ostalih zemalja Perzijskog zaljeva, koje bi mogle trpjeti štetu, u slučaju da Iran uspije blokitrati Hormuški tjesnac, nakon prvih američko-izraelskih raketa i bombi ispaljenih na najvažnije mete u Iranu. Da u tome neće imati lak posao, svjedoče i najnoviji potezi ruske vlasti, koja Iranu ne pomaže samo u razvoju njegova nuklearnog programa, nego i u dostavi raketnih i proturaketnih sustava, kao i u novoj hladnoratovskoj retorici, koja je temelj Putinove predizborne kampanje.

Zbog zapadnih sankcija, koje su se protiv Sirije počele primjenjivati od studenog prošle godine, ali još više zbog oružane pobune na jugu te zemlje, koju izravno usmjeravaju i opremaju američke vojne snage, sirijski je BDP lani prvi put smanjen (i to za dva posto), nakon niza uspješnih godina gospodarskog rasta i investiranja. U prvom tromjesečju ove godine, zbog zaoštravanja zapadnih sankcija i zbog totalnog rata na sirijskome jugu, BDP je prema službenim procjenama u padu za više od pet posto u odnosu na isti kvartal lani.

Zbog američkog udara, totalnog razaranja, pa osvajanja i povlačenja iz Iraka, naftonosni je Iran, s dobrim poslovnim vezama sa Rusijom i Kinom, prerastao u najmoćniju regionalnu silu na Srednjem istoku, i to na dugom potezu od Afganistana do Sredozemnog mora, pa stoga – iz američke imperijalne optike, kakvu dijagnosticiraju i analitičari proCIA-ine agencije Stratfor – logična nova meta u sklopu američkog podčinjavanja cjelokupna energetskog potencijala Srednjeg istoka svojim dugoročnim interesima.

Hormuški tjesnac je u međuvremenu (kao u doba drugog naftnog šoka iz 1979./1980.) ponovno postao najuže grlo međunarodne trgovine naftom kao prvorazrednim energentom, jer su aktuelne ratne prijetnje s američko-izraelske i s iranske strane dovele u pitanje redovitu opskrbu svjetskog tržišta naftom iz Perzijskog zaljeva, iz kojeg se kroz Hormuz godišnje proveze gotovo jedna petina svjetskog izvoza crnog zlata.

Uspije li Iran napasti američku Petu flotu, koja se nalazi u Bahreinu, te u slučaju američko-izraelskog napada potpuno blokirati tankerski promet kroz Hormuz, naftni će barel najvjerojatnije dosegnuti cijenu od 200 dolara.