Neoliberalni kapitalizam više nije »in« na svojim rodnim adresama, u Americi i u Velikoj Britaniji, ali je još glavna zapadna preporuka svim posttranzicijskim zemljama, pa i prezaduženoj i depresijskoj Hrvatskoj, kao i bankrotiranoj Grčkoj.

Čudotvoran recept za uspješni razvoj, sastavljen od pojeftinjenja troškova rada, liberalizacije tržišta rada, snižavanja poreza za najbogatije i za velike investitore, te reduciranja svih vrsta državnih i socijalnih izdataka, osim vojnih i ratnih, više nije na vlasti ni u Americi, niti u većini europskih zemalja, jer ga je unazad tri godine preuzeo novi snažni državni intervencionizam, sa sve izraženijim protekcionizmom u tim zemljama.

Nasuprot bankrotu neoliberalizma i novom usponu državnog kapitalizma u globalnim razmjerima, špekulativni je kapital krenuo prema starim sigurnim lukama, proizvodeći novu zlatnu groznicu, koja se i širom Hrvatske iskazuje u rastućem broju dućana, na kojima piše: otkup zlata.

Prema jučerašnjim podacima sa Londonske burze, fina je unca zlata (31,1 gram) stajala 1.717 dolara, te je bila 25 posto skuplja nego prije 365 dana. U odnosu na zlatna vremena gospodarskog poleta iz pretkrizne 2007. godine, cijena joj je gotovo utrostručena! Takva zlatna groznica je ipak neusporediva s onima iz sredine 19. i s početka 20. stoljeća, što su u Kaliforniju, Texas i na Aljasku privukle na desetke tisuća najambicioznijih istraživača, koji su jednim grumenom zlata računali riješiti sve svoje dugove i svu svoju budućnost.

Današnja zlatna groznica hara, ne u porječjima Kalifornije, Texasa ili Aljaske, nego na svjetskim burzama, na kojima brokeri, u ime najzabrinutijih špekulanata i međunarodnih avanturista, viškove ulažu u zlatne poluge ili u dionice rudarskih mega-kompanija.

Prije 16 mjeseci je američki milijarder i špekulant, George Soros, prognozirao da bi cijena zlata mogla nastaviti rast sve do cijene od 1.500 dolara, upozoravajući da je zlato samo »konačni balon« aktuelne svjetske, financijske i gospodarske krize. Soros je takoder kazao da nakon što vrijednosnice dostignu nove najviše razine, gotovo uvijek postoji neposredni obrat, koji razočara mnoge manje ulagače.

No, zahvaljujući američko-izraelskim prijetnjama Iranu i dužničkoj krizi u Europskoj uniji, zlato je i dalje investicijska i špekulantska meta broj jedan, pa mu je cijena visoko nadmašila i spomenuto Sorosevo proročanstvo. Iako je cijena zlata tijekom svjetske recesije gotovo utrostručena, ipak je još upola niža nego što je – prema kupovnoj moći – bila tijekom 1979./1980., godina drugog naftnog šoka, iranske revolucije i sovjetskog napada na Afganistan. Tada je dostizala nominalnu cijenu od 800 do 830 dolara, koja bi – uz inflaciju u međuvremenu i današnji tečaj američkog dolara – stajala oko 2.300 dolara.

I dalje su najveći kupci zlata Indija i Kina: Indija zbog tradicijske sklonosti zlatnom nakitu (prilikom vjenčanja i religijskih obilježavanja), a Kina u obrtu i industriji. Od 2003. do 2007. godine najveći dio ponude zlata na tržištu (60 posto) dolazio je iz proizvodnje u rudnicima zlata, a najznačajniji dio potražnje činila industrija nakita (68 posto). Na ponudu još utječe i reciklirano zlato (26 posto) i prodaja od strane središnjih banaka (smanjivanje zlatnih pričuva) i investitora (14 posto). Osim industrije nakita, potražnju stvaraju i financijski investitori u zlato (19 posto) i ostale industrije (13 posto).

Unatoč mišljenju da je kupnja zlata najsigurniji način očuvanja vrijednosti, snažne oscilacije cijena zlata pokazuju da zlato predstavlja visoko rizično ulaganje. Ulagači koji su početkom 1980-ih kupovali zlato po cijenama od 850 dolara po unci bili su u gubicima više od 25 godina, a uzme li se u obzir pad kupovne moći dolara, još dugo neće nadoknaditi minus.

Zato većina najjačih ulagača u ovoj gospodarskoj i financijskoj krizi najviše investira u državne obveznice najsnažnijih ekonomija, poput američke i njemačke, a sve više i u kineske vrijednosnice, dok se istodobno povlače iz udjela u dioničkim kapitalima velikih privatnih kompanija i banaka. Tako su ukupna ulaganja u najbolje dionice kompanija iz razvijenih zapadnih zemalja unazad 12 mjeseci smanjena osam posto, dok je gubitak na ulaganjima u grčke državne obveznice bio veći od 60 posto.