Prvo ljeto, u kojem bi Hrvatska kao 28. članica Europske unije, bar od turizma – kao najelastičnijeg sektora u gospodarstvu – morala ubirati vidljivo visoke koristi, već kroči u ekonomsku povijest uz paradoks, koji nije bio predviđen ni u jednom scenariju ulaska u EU. Jer, usred još jedne rekordne (po broju dolazaka, uplovljavanja i prolazaka gostiju) sezone, na domaćem je tržištu rada za ovo doba godine – rekordna nezaposlenost, a državni proračun pred nerješivim dvojbama!

Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, jučer je bez posla, u evidenciji Zavoda, bilo 315.000 osoba ili gotovo 100.000 više nego u špici sezone iz upola manje posjećene i raskošne 2008. Taj paradoksalni raskorak – koji se unazad pet depresijskih godina širio sve jače, što su fizički pokazatelji to više svjedočili o novim turističkim rekordima – sada, kad je Hrvatska u Uniji, samo dodatno pokazuje koliko je ovdašnji turizam sve manje naš, a sve više njihov. 

Gotovo da više nitko i ne spominje donedavno glavnu mantru o spajanju »naše zelene i plave magistrale«, ili o tome da je turizam najprofitabilniji kanal za prodaju i izvoz hrvatske hrane i niza industrijskih proizvoda ili ekskluzivnih domaćih brendova. Jer, valjda je postalo očito, da je ovdašnji turizam postao unosan kanal za prodaju uvozne robe i usluga, od hrane, lijekova, goriva, plovila, te bankarskih, telekom i agencijskih usluga (u sklopu stranih ili ovdašnjih poslovnih mreža u većinskom stranom vlasništvu), do najluksuznijih apartmanskih aranžmana i sveukupne ponude za turističku masu s inozemnih kruzera što plutaju Jadranom. 

Još i 2009. u Hrvatskoj je sredinom ljeta bilo oko 1,6 milijuna zaposlenih, da bi se taj broj kroz depresiju u međuvremenu sveo na jedva 1,4 milijuna zaposlenih usred pune sezone danas. A broj nezaposlenih je od 2011. usred ljeta iznad brojke od 300.000, pa će tako biti i do kraja ovogodišnje pune sezone. I to unatoč velikim naporima koje su unazad godinu dana poduzeli i Ministarstvo rada i Zavod za zapošljavanje, da s jedne strane i za najmanju proceduralnu grešku brišu osobe iz evidencije nezaposlenih, a s druge da čine sve, što u skučenim proračunskim okolnostima mogu, da zaposle nezaposlene, osobito mlađe, čak i u aranžmanima za minimalne plaće ili samo na kraće rokove, na povremenim javnim radovima. 

No, željeni učinci (na zapošljavanje, rast BDP-a, rast proračunskih prihoda, smanjivanje vanjskog duga itd.) izostaju, jer se Hrvatska još od Stabilizacijskog programa iz jeseni 1993., te početka privatizacije državne imovine s kraja 1990-ih kao predaje najkvalitetnijih potencijala stranim bankama i kompanijama, a osobito od 2001., u sklopu svog puta u Uniju, odlučila – ne pitajući puno svoje građane – da će u budućnosti postati nova Švicarska, pa odlično živjeti uglavnom od turizma, prostornih i prirodnih potencijala, te od pripadajućih im položajnih renti. Budući da je pri tome uletjela i u igru mačke i miša, u međuvremenu se morala i prezadužiti, da bi održavala socijalnu bombu pod kontrolom.

Danas je, nakon Grčke i Španjolske, treća po nezaposlenosti u Uniji i zadnja po stopi zaposlenosti radno sposobnog stanovništva, koja za EU iznosi 64, a za Hrvatsku samo 43 posto.