Zašto je Hrvatska – 33 dana uoči ulaska u Europsku uniju – u gotovo nerješivoj ekonomskoj i socijalnoj depresiji? Prema najnovijim zbirnim pogledima iz njemačkih medija, glavni uzroci već petogodišnje depresije su korupcija na svim razinama i kobno kašnjenje strukturnih reformi, zbog kojih većina ovdašnjih kompanija nije sposobna za sve oštriju utakmicu ni na europskom, ni na balkanskom, pa ni na vlastitom, hrvatskom tržištu. Sve to je rezultiralo previsokim vanjskim dugom i kronično visokom nezaposlenošću, pa se prije nekoliko dana moglo i u »Bildu« pročitati dva uspaničena pitanja: »Hoće li EU imati ikakve koristi od te balkanske zemlje« i »neće li, poput Grčke, i Hrvatska postati groblje milijardi eura njemačkih poreznih obveznika«. 

   Ta su dramatična pitanja jučer, sa samog Olimpa ovdašnjeg poduzetništva – od Ivice Mudrinića kao predsjednika HUP-a, predsjednika uprave T-coma (ovdašnje kompanije u većinskom njemačkom vlasništvu) i nekadašnjeg hrvatskog ministra za telekomunikacije – obogaćena i metaforom, prema kojoj Hrvatska već dugo tumara istim kružnim tokom, umjesto da se najvećom brzinom zaputi na svima otvorenu i lako uočivu auto-cestu. Pa sad ne možemo a da ne postavimo i protupitanje-metaforu: je li moguće da se ni najupućeniji u krajnje uzroke HR-depresije više ne sjećaju ničeg bitnog iz razdoblja od 1998. do danas, ili samo glume glumu, pripremajući teren za obaranje cijene ostatka najkvalitetnije državne i privatne imovine u Hrvatskoj (ležišta nafte, šumskog fonda, izvora pitke vode, zemljišta u Slavoniji), u završnici privatizacije? 

  Jer, nesporna je činjenica da je Hrvatska pred ulaskom u EU zato što je u dosad najzahtjevnijoj proceduri, prema završnim ocjenama iz Bruxellesa, ispunila sve postavljene uvjete. Budući da je na tom trijumfalnom putu zapala u gotovo nerješivu depresiju, nije li logičan zaključak da je u spomenutu depresiju potonula baš zato što je ispunila sve, pa i najzahtjevnije uvjete Unije i niza njezinih najutjecajnijih članica? Mudrinić, kao i »Bild«, primjećuje kako Hrvatska nema uspješnu ekonomsku politiku, što je vidljivo ne samo sa svakog ovdašnjeg prozora ili balkona, nego i iz mnogih podruma, ali nije li dosadašnja neuspješna ekonomska politika bila rezultat dugog niza zahtjeva, koji su vladajućim ekipama u Banskim dvorima postavljani iz Berlina, Londona, Rima, Beča, pa čak i iz Budimpešte? 

   Uostalom, jesu li vodeći hrvatski političari svojedobno moljakali na sve europske strane, kako bi mreži velikih EU-banaka po sniženim cijenama predali većinu bankarskog potencijala i gotovo svu nacionalnu štednju? Jesu li morali moljakati njemački T-com da preuzme Hrvatske telekomunikacije i zatim da otpusti većinu tamošnje radne snage? Jesu li podjednako tako moljakali i da ih netko oslobodi briga s Inom, Plivom, pa i s cijelim ZERP-om? Ili je ipak bilo obratno, pa i korupcija u Hrvatskoj, kao i ovdašnja nakaradna privatizacija imaju i poneki zapadni izvor? 

  Dok je Hrvatska prepisivala EU-propise i udovoljavala EU-kupcima ovdašnjih najkvalitetnijih prostornih, financijskih, ekonomskih i tržišnih udjela, nije bilo za čuti ni jednog bolnog vapaja sa zapadne strane zbog toga što Hrvatska, udovoljavajući svim tim okupacijskim zahtjevima iz EU-a, sigurno tone u dugoročnu depresiju. Zato je ta HR-depresija u svim svojim dimenzijama EU-proizvod, pa se može prevladati samo zajedničkim snagama, ako je to u velikoj Europi još kome u interesu.