Glavni argument za hrvatski ulazak u EU – kako su ga unazad 15-ak godina predstavljali vodeći hrvatski političari – glasi: koja god je zemlja ušla u EU, svakoj je bilo bolje, pa još ni jedna nije izašla iz EU-a.

Mudri hrvatski političari nikad taj svoj glavni argument za hrvatski ulazak u EU nisu narodu iskazali ni jednom obećavajućom brojkom, niti su ikad ikom zajamčili da će pojedinačno, kao obitelj ili kao prosječni građanin niti tijekom hrvatskog puta u Uniju, a pogotovo ne nakon učlanjenja, već u prvoj ili trećoj, petoj ili u n-toj godini imati raspoloživi dohodak veći za pet, deset ili 20 posto nego za života izvan Unije ili prije zapućivanja u EU.

Uostalom, nikad unazad 15-ak godina ni jedan vodeći hrvatski političar nije putovanje prema Uniji i prve godine u njezinom punom članstvu plastično oslikao bar strateškim ciljem povećanja hrvatskog BDP-a po stanovniku za preciznih pet, deset ili 20 posto, pa se unazad odlučujućih pet godina dogodilo da – što je Hrvatska bivala bliže Uniji – to su i ovdašnji BDP po stanovniku, i raspoloživi dohoci velike većine građana bivali sve niži. 

Ali, ni s druge strane te iste medalje životni standard većine građana širom velike Europe nije u stalnom usponu i cvatu, nego je – kao što je to i u mnogim stvarima u životu i u politici – gotovo sve drukčije od onog što mnogi misle da vide ili vide da misle, osobito ako se napajaju na nekom od informacijskih izvora daleko od vlastita zdrava razuma.

Tako je i Eurostat, kako se zove Statistički ured EU-a, tek jučer, s malim zaostatkom za stvarnim promjenama od samo dvije-tri godine, objavio sažetak šireg istraživanja pada životnog standarda većine građana u većini članica Unije tijekom 2010., kao tek treće godine u nizu od početka velike europske financijske, gospodarske i dužničke krize.

Prema tom istraživanju, samo tijekom 2010. , životni je standard, mjeren usporedivim raspoloživim dohotkom, smanjen u 15 od 27 članica Unije: najviše u Grčkoj, čak za 12,3 posto, a zatim u Bugarskoj za 6,6 posto, u Latviji za 6,1 posto, u Španjolskoj za 5,8 posto, u Estoniji za 4,8 posto i u Portugalu za 4,4 posto. 

Te 2010. životni je standard stagnirao ili rastao – veličinom raspoloživog dohotka prosječnog građanina – za jedan do dva posto u 12 članica Unije, od Danske i Finske do Austrije i Njemačke.

No, posegnemo li za svakidašnjom jadikovkom iz najnovijih pokazatelja iz nacionalnih ureda širom 27 članica EU-a, bjelodano je da je danas standard većine stanovništva znatno niži nego što je bio predkrizne 2007. i u Grčkoj (za rekordnih 40 posto!) i u tek načetoj Italiji (za 10-ak posto), kao i u Bugarskoj, Rumunjskoj, Latviji, Estoniji, Litvi, Mađarskoj, Sloveniji, Malti, Cipru, Španjolskoj, Portugalu, Irskoj, pa čak i u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Češkoj i u liderskoj – Njemačkoj. 

   Zato će, osobito nakon što će Hrvatska provesti prve dvije-tri godine u Uniji, na najvišoj političkoj razini u 28. članici EU-a trebati naći novo, slojevitije i uvjerljivije tumačenje strateških koristi od svima, formalno atraktivnog, učlanjivanja.