Predeuropska Hrvatska – što je dublje u višegodišnjoj gospodarskoj depresiji – čini sve očitija gospodarska čuda. Jer, jedina je zemlja, čija središnja banka usred depresije troši ionako rubne devizne rezerve, da bi održala stabilnu, kroničnu precijenjenost vlastite monete, koliko god svi upućeniji dobro znaju da to samo dodatno slabi konkurentnost ionako sve izgubljenijeg hrvatskog izvoza, kao jedinog rješenja za prezaduženost i depresiju. Ali, važi i obrat tog neobičnog poučka: što je konkurentnost preostalog hrvatskog izvoza slabija, zbog toga što je kuna stabilno precijenjena, to je i predeuropska Hrvatska u sve teže rješivoj i sve dubljoj gospodarskoj i socijalnoj depresiji na koju se već dobro navikla većina stanovništva. 

   Ne smetnimo s uma, da je prošlog petka HNB, da bi zaustavila klizanje tečaja kune prema euru iznad praga od 7,6 kuna za jedan euro, na deviznom tržištu prodala 214,9 milijuna eura, pa je i danas jedan euro u Hrvatskoj ostao pri srednjem tečaju na tečajnici HNB-a od naciljanih 7,6 kuna. Ne smetnimo s istog uma ni to, da se sve to događa u vremenu sveopćeg valutnog rata, u kojem danas, svi protiv sviju, sudjeluju i američka i europska središnja banka, kao i istovrsne ustanove Kine, Indije, Brazila, Rusije, Turske, Irana i dugog niza zemalja, zainteresiranih za snažno poticanje svoge izvoza – kroz konkurentsko klizanje tečajeva svojih valuta. 

  Da bi se za širu javnost protumačile krajnje dimenzije tog strateškog poteza HNB-a, rečeno je da je to bila prva devizna intervencija središnje banke u ovoj godini, s kojom je HNB ‘povukao’ od banaka više od 1,63 milijardi kuna, u nastojanju da utječe na smanjenje pritisaka na slabljenje kune u odnosu na euro. I tako je tečaj eura održan na svejedno precijenjenih samo 7,6 kuna, uz podsjećanje da je zadnji put bio viši od tog tečaja davnog 5. siječnja 2005. godine. Ni riječi o tome kome je takva devizna intervencija – bilo na strani ovdašnjeg uvoza ili izvoza, kreditiranja ili dugovanja, investiranja ili otpuštanja viška zaposlenih – povećala dobit, a kome gubitke ili poslovne šanse na dulji rok. 

   Hrvatska, stoga, ostaje paradoksalnim primjerom u široj europskoj monetarnoj povijesti, kao zemlja koja je imala sve stabilniju ili čak i sve precijenjeniju valutu, iako je istodobno tonula u sve dublju gospodarsku depresiju i u nerješivu vanjsku prezaduženost. U sklopu tog veselog paradoksa, još veselije se koćoperi najnovije Vladino zaduživanje na američkom tržištu, tijekom ožujka, na temelju kojeg su bruto-devizne rezerve u HNB-u povećane za 146 milijuna eura, te ponovno dosegnule prag od 11,3 milijardi eura. Uostalom, od početka 21. stoljeća tečaj kune prema euru varira u uskim granicama izmedu 7,4 kune za jedan euro na kraju turističke sezone do 7,6 kuna za jedan euro uoči turističke sezone ili neke nove, jače runde zaduživanja u inozemstvu radi podmirivanja prekomjerne domaće potrošnje. Istodobno, tečaj američkog dolara na hrvatskom je deviznom tržištu oscilirao u širokom rasponu od 8,16 do 4,99 kuna i natrag, a sada do 5,9 kuna za jedan dolar, u skladu s tečajnim promjenama na relaciji euro-dolar, buduci da HNB upravlja tečajem kune u čvrstoj vezi s eurom, a ne sa dolarom. 

  Stoga, uz stabilno precijenjenu i odlično kontroliranu kunu, neće se trebati nikom čuditi, što će gospodarska depresija obilježiti i 2013. godinu, te što će i u najmaštovitijoj, pozitivnoj verziji daljeg razvoja događaja trebati najmanje još četiri godine, da Hrvatska dosegne BDP, ostvaren predkrizne 2008.