Postupno se ukidaju subvencije za energente što bi moglo izazvati nove inflatorne pritiske. Još se ni od ovih sezonskih, turističkih nismo oporavili, a jesen i zima već nose svoje, te će inflacija prema kraju godine jačati, prognozira i HNB. Na inflaciju, po kojoj smo gotovo šampioni u Europi, već smo nažalost navikli, uvukla se u očekivanja i to je ono najproblematičnije. Sada se već pretpostavlja da će nešto što danas košta sto eura do kraja godine koštati više.

Inflacija pogoduje dužnicima jer obezvrjeđuje vrijednost novca. Poduzeća sve više odugovlače s plaćanjima jer računaju da će dio dugova pojesti inflacija. Građani – oni koji mogu – protiv inflacije bore se ulaganjem u nekretnine. Novčane viškove, ako ih imaju, pohranjuju u »čvrstu« vrijednost (real estate). Ovih dana izašli su i podaci o kretanju kredita u mjesecu srpnju, prvom u kojem su na snagu stupile mjere HNB-a kojima se postrožilo kreditiranje. Nikakvog efekta na stambene kredite nema. Čak su i ubrzali.

Oni doduše nisu ni bili na meti središnje banke, no znakovito je da unatoč rastućim cijenama stanova potražnja za stambenim kreditima postoji. U HNB-u vjeruju da je riječ o kreditima ugovorenim mjesec ranije, u lipnju, kada su ih ljudi pojačano podizali baš kako bi izbjegli novu regulativu. Zbog nemogućnosti banaka da sve te zahtjeve obrade, dio realizacija prebacile su na ljetne mjesece. I otud novi rast. No, nekretnine se u inflaciji percipiraju kao čuvar vrijednosti i tko god može, kreće u investiciju.

Pretpostavlja se da će se i depoziti koji su porasli tijekom ljetnih mjeseci, ponajprije uslijed rasta turističkih prihoda, sliti prema tržištu nekretnina. No, ni to ne može dovijeka. Naravno, velikom broju građana, čije su plaće na minimalcu ili ispod medijana (što je polovina zaposlenih), pa čak i oko prosjeka, novi stan je nedosanjani san. Čak i u starogradnji. A teško da će cijene padati. Agencije iz dana u dan javljaju o velikoj potražnji za novogradnjama čije cijene sežu prema pet ili deset tisuća eura. Svjedoči to o pravoj, dubinskoj podjeli društva, mimo one ideološke. Dok Vlada priča o priuštivosti, stvarnost je bolno demantira. Što se tiče gotovinskih kredita, oni su malo usporili. HNB to predstavlja kao svoj doprinos usporavanju inflacije. Teže će se biti nenamjenski zadužiti što će utjecati na pad potrošnje i smanjiti pritisak na cijene, vjeruju. Njihova inicijativa kasni međutim barem godinu dana. Lavina rasta cijena je pokrenuta, a s njom je došlo do novog velikog raslojavanja društva. Inflacija je izjela kupovnu moć velikog broja građana čije plaće nisu rasle ili su rasle minimalno. Rast cijena posljedica je više faktora: globalnih, lokalnih, pohlepe, očekivanja i ulaska u eurozonu. To što poslodavci pričaju da je rast plaća pokretač rasta cijena, samo je djelomično točno. K tome, oni tome čak ni nisu dominantno pridonijeli, već više država kroz dizanje plaća u javnom sektoru. Njih to ljuti jer dolazi do izražaja koliko dio poslodavaca podcjenjuje radnike. Plaće su rasle u masi, no jako raznoliko od tvrtke do tvrtke, te po sektorima. Dakle, naravno da usklađivanja plaća s cijenama treba biti. Posve je drugi problem što se u jednom dijelu gospodarstva (mahom javnom) to događa, a u drugom, većinom privatnom, to nije uvijek slučaj. Veliki broj radnika u privatnom sektoru, slabo sindikalno organiziranih, potpuno je prepušten dobroj volji poslodavaca. Dok je dakle dijelu radnika plaća ipak rasla s cijenama, odnosno donekle se usklađivala – što je apsolutno potrebno i tako i treba biti – veliki dio ostao je na istoj nominalnoj cijeni rada što je naravno srozalo standard i produbilo nejednakosti. To je, naravno, i sektorski problem – dio sektora naprosto gubi svoju poziciju na tržištu što je situacija kojoj se treba i individualno prilagoditi.

Državna intervencija našla se ovih dana općenito na meti poslodavaca. Kažu da ne smije ostati trajno stanje. Tu su Vlada i poslodavci trenutno na istoj strani. Ministar gospodarstva, braneći povlačenje države iz mjera pomoći, lakonski podsjeća da smo devedesetih ušli u tržišnu ekonomiju. Sjećamo se međutim da su tada na cesti ostali brojni radnici zaposleni u industrijama koje je pregazilo vrijeme ili politika. Sada imamo novu generaciju dobitnika i gubitnika. Državna intervencija svela se pak na socijalnu i politiku cijena. Nije dakle svaka državna intervencija ista, niti u kvaliteti niti u opsegu. Ona bi trebala biti smišljen način kako se država miješa u tržište, ali i u njemu sudjeluje. Smišljeno znači da zna što su prioriteti i kome pomaže, koje su industrije strateški potrebne te će im dati potporu. Da bi državna intervencija bila učinkovita mora proizlaziti iz ekonomske politike. A u Hrvatskoj se nemanje ekonomske politike sada najviše vidi upravo na prirodi rasta cijena. Rast plaća utječe donekle na cijene, ali ih daleko više strukturno prema gore gura činjenica da nema dovoljno domaće proizvodnje. Ili nema koordinacije i volje da se resursi iskoriste. Hrana se uvozi i plasira preko trgovačkih lanaca koji tako zapravo najviše posredno profitiraju. Dovoljno je vidjeti koje su najprofitabilnije firme u velikim gradovima: trgovina uvelike prednjači.

A plaće radnika u trgovini? Ni taj rast plaća koji imamo, a koji formira potražnju, ne završava dakle u domaćem proizvodu. Zanimljivo je da sada Europska unija forsira kupovanje europskih proizvoda, a kada je Hrvatska poručivala građanima da kupuju hrvatsko – onda je to bio problem. Doprinos izvoza rastu našeg gospodarstva opada, a uvoz raste. I dalje se dakle događa nekakav odljev vrijednosti, a gospodarski rast temelji na osobnoj potrošnji koju generira prije svega javni sektor. Zaposlenost je visoka, ali je ekonomija radno intenzivna. Turizam je pokretač koji međutim gubi snagu. Agenda koju smo prepisivali od EU također je sve manje prepoznatljiva osim što je jasno da jača nadzor građana, a slabi demokracija. U ekonomiji to onda korespondira s populističkim porukama da smo prešli na tržišno gospodarstvo. Ministrima treba objasniti da mnogi to već odavno znaju i osjećaju. Dok oni dociraju sa sigurne pozicije, mnogi jedva spajaju kraj s krajem, o čemu govore podaci o ovrhama i blokiranima pod čijim teretom se svijaju umirovljenici i nova niža srednja klasa. Klasno pitanje i pitanje nejednakosti posebno se jasno kristalizira kada se pogleda poslovanje najprofitabilnijih sektora, poput primjerice banaka kojima je uvelike pomogla doslovno europska regulacija. Njihovi menadžeri zarađuju enormne bonuse, dok plaće ni u tom super profitabilnom sektoru ne rastu ni približno ujednačeno. U radno intenzivnim sektorima još je gore. Ne, ne može se reći da svi osjećaju gospodarski rast koji pokazuje statistika. Mnogima je uistinu sve teže.