Nije Rijeka jedini grad u Hrvatskoj koji se suočava s depopulacijom, ali trenodovi su takvi da će se vjerojatno taj proces nastaviti i da će uskoro grad imati manje od 100.000 stanovnika. Unatoč obećanjima gradske vlasti da će sve napraviti kako bi se negativni populacijski trendovi preokrenuli. Ima istine u tome da je dobar dio građana Rijeke iselio u riječki prsten budući da je grad stiješnjen u 44 četvorna kilometra pa je nemoguće izgraditi adekvatan broj stanova ili obiteljskih kuća. Zahvaljujući ulaganjima u prometnu infrastrukturu, danas Viškovo, Klana, Čavle, Jelenje, Hreljin, Praputnjak…, nisu daleko. Dapače, administrativnim podjelama nekadašnja Općina Rijeka podijeljena je na lokalne samouprave, ali de facto riječ je o jednoj urbanoj aglomeraciji. Kao što je to istina, istina je i da je riječka gradska vlast u potpunosti podbacila kada je riječ o stvaranju uvjeta da što više mladih ljudi ostane živjeti u gradu. Iz godine u godinu stvari su sve gore, a nema naznaka da će se po tom pitanju nešto kvalitetno napraviti.

Rijeka je prije nekoliko mjeseci organizirala konferenciju o priuštivom stanovanju, a to je jedna od središnjih tema i lokalnog i nacionalnog SDP-a. Spominju se brojni modeli, najčešće Austrija i Beč, ali to je još uvijek u sferi promišljanja i jedino što je napravljeno su zaključci kako mi drugovi možemo i kako mi drugovi moramo. Dok su stambeni kvadrati u imaginaciji riječke vlasti, stvarnost je potpuno drukčija i nimalo blistava. Ne vidi se, drugovi, svjetlo na kraju tunela.

Ako uzmemo za primjer mladi bračni par koji ima dvoje djece, a oba su roditelja zaposlena, njih čeka teška muka kada je riječ o rješavanju stambenog pitanja, ali i muka oko brige za djecu, budući da u riječkim vrtićima nema dovoljno mjesta. Za mandata bivšega riječkoga gradonačelnika Vojka Obersnela zabilježen je veliki investicijski ciklus u sportske i kulturne objekte. Njegov zamjenik Marko Filipović odmah je po preuzimanju vlasti najavio da će naglasak staviti na predškolski odgoj, odnosno na vrtiće. Zapeli su on i zamjenica mu Sandra Krpan u ljeto 2021. godine kako bi povećali kapacitete postojećih dječjih vrtića i nešto su napravili po tom pitanju. Ali prođe pola mandata, a od obećane gradnje novih vrtića još uvijek nema ništa.

Kakvi su rezultati, najbolje su sumirale tri majke na Korzu. S obzirom na to da nemaju kamo s djecom, a zaposlene su, moraju dati otkaz kako bi brinule o djeci. Obitelj tako ostaje na jednoj plaći jer drugog izbora nema. Kada se tome doda problem s rješavanjem stambenog pitanja, nije teško shvatiti zbog čega se sve više mladih ljudi odlučuje otići iz Rijeke. Kada je riječ o kupnji dvosobnog stana, to je gotovo pa nemoguća misija ako nema staraca da poguraju djecu. Cijene stambenih kvadrata otišle su u nebo, svejedno je li riječ o već izgrađenim zgradama ili o novogradnji.

Alternativa je podstanarstvo. No, i tu stvari stoje sve lošije za riječke obitelji. U agencijama za trgovanje nekretninama navode da su cijene najma rasle u posljednjih nekoliko godina za 30 do 40 posto. Tako u Rijeci trenutno prosječne cijena najma iznose između 600 i 800 eura, i po tome smo dostigli Zagreb, ali još uvijek smo iza Splita. Agenti za nekretnine navode podatak da za stan s jednom spavaćom sobom treba u starijoj gradnji izdvojiti oko 600 eura, a u novogradnji od 800 do 900 eura.

Sada ćemo se vratiti na nemogućnost upisa djece u vrtiće što za posljedicu ima da jedan od roditelja mora dati otkaz pa obitelj ostaje na jednoj plaći. Tko s jednom prosječnom plaćom može dobiti kredit za kupnju stana ili plaćati podstanarstvo kada cijela plaća ode za stanarinu? Ljudi su dovedeni pred zid i nemaju nikakvo rješenje kako bi osigurali normalan život za sebe i svoju obitelj u gradu u kojemu žive i koji vole.

Budući da taj problem nije od jučer, odgovornost za takvo stanje snose i država, ali i lokalna samouprava. Jednostavno, ni na državnoj, ni na lokalnoj razini nema volje da se osmisle kvalitetni projekti kojima će se na tržištu ponuditi jeftiniji stambeni kvadrati za kupnju ili za najam. U teoriji postoje rješenja, ali dok državne i lokalne vlasti promišljaju o modelima, mlade obitelji, najčešće zauvijek, odlaze iz grada i iz zemlje. Da se ne lažemo, i država i lokalna samouprava imaju dovoljno sredstava kako bi se krenulo u rješavanje gorućih demografskih pitanja, ali očito nema političke volje. To za njih nije prioritet. Pa je rezultat egzodus.