Primarna zdravstvena zaštita u Hrvatskoj možda još i nije na koljenima, ali nije ni daleko od toga. Obiteljski liječnici za pregled pacijenta imaju samo deset minuta, a trebali bi imati između 15 i 37. Pedijatri bi bebi trebali posvetiti 18, a imaju vremena za samo devet minuta. Pedijatri u primarnoj zdravstvenoj zaštiti često brinu o 50 posto više djece od propisanog standarda. Već sada u obiteljskoj medicini nedostaje 600 liječnika. Ako ste mislili da je to to kraj problema, prevarili ste se. Moglo bi to biti lošije, puno lošije, ponajprije zato jer bi veliki broj obiteljskih liječnika uskoro mogao u mirovinu, a neće ih imati tko zamijeniti. Ili možda i hoće. Ali će se njihove usluge morati plaćati iz vlastitog džepa. Dobro došli u privatizirano i privatno zdravstvo. Nismo daleko od njega.
Besplatno zdravstvo jedan je od temelja ove države. Hrvatska ima dugu, jako dugu tradiciju javnog zdravstva, sve tamo još od Andrije Štampara. I nikako se ne bi smjelo dogoditi da ovo što se trenutačno s tim sustavom događa, a događa se zaista svašta, bude osnova za nepovratan put u privatizaciju. Da za kakvih desetak godina, možda i manje, dođemo u poziciju da državno zdravstvo sanira samo najelementarnije zdravstvene probleme. A da je sve ostalo na tržištu. Da se plaća iz privatnog džepa. Jer svi jako dobro znamo što je to tržište u Hrvatskoj iz prakse koja postoji u nekim drugim gospodarskim granama gdje se, u nekim je slučajevima to i više nego očito, glavni igrači dogovaraju o cijenama. Pa umjesto tržišta imamo kartele. Pa bi se, poznavajući opet hrvatsku praksu na nekim drugim područjima, lako moglo dogoditi da pregled kod hrvatskih privatnih liječnika za istu stvar bude skuplji nego recimo u Njemačkoj ili Austriji. Takav razvoj događaja nije uopće isključen. Ne u Hrvatskoj.
Ali čak da se kojim slučajem, kojim čudom dosad neviđenim, dogodi da hrvatski privatni zdravstveni sustav počne funkcionirati na poštenim tržišnim principima, ako tako nešto uopće postoji, i to bi bio tek samo malkice manji civilizacijski pad. Bilo bi to nešto što bi negiralo samu bit smisla postojanja ove države. Takvu je nitko, zaista nitko, nije zamišljao.
Ako u ovoj zemlji uopće postoji konsenzus oko nečega, onda je to oko toga da svaki građanin treba imati pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu. I ako nešto treba platiti, onda bi to trebala biti tek participacija koju si svatko ili gotovo svatko može priuštiti. Istina, nikada oko ove teme nije proveden nikakav formalni referendum, ali stvari su tu itekako jasne kada su u pitanju stajališta građana o ovom pitanju.
Naravno, kada rabimo termin besplatno zdravstvo, naravno da smo svjesni da je to tek jedan uobičajen termin koji se koristi u ovakvim slučajevima. Naravno da zdravstveni sustav nije besplatan jer netko sve to na kraju treba platiti. A plaća se iz zdravstvenog doprinosa i iz proračuna. I da treba stvoriti situaciju u kojoj se djeluje u dva smjera. Da proračun bude što veći i da zdravstveni fond bude što puniji. Za to su potrebni veći gospodarski rast i veća zaposlenost. Druga stvar je da se taj novac troši što racionalnije, da nema uopće ili da ima što manje kaosa i besmislenih suvišnih troškova. I, naravno, da nema korupcije. Ili ako je već ima da bude što je moguće beznačajnija.
A događaji koji su doveli do uhićenja donedavnog ministra zdravstva Vilija Beroša govore o tome da korupcije u zdravstvu itekako ima. Ako se ove optužbe protiv njega i ostalih osumnjičenih pokažu točnima na suđenju bit će to jedan od najružnijih korupcijskih skandala u 35 godina koliko postoji demokratska i neovisna Hrvatska. Iako se na kraju nažalost svodi na isto, ipak moralno i ljudski nije identično ako se krade recimo na cestogradnji ili se novac uzima izravno iz zdravstvenog dijela proračuna. Kao što nije svejedno ako se zbog loše organizacije gubi novac u nekom drugom ministarstvu ili u onom koje pokriva resor zdravstva. Jer se u ovom drugom slučaju izravno ugrožavaju životi ljudi.
Problem se svodi na to da gospodarstvo bude u stanju zdravstveni proračun puniti, a da ga oni zaduženi za njega ne potkradaju i da ga dobro vode. Na papiru jednostavno, u praksi krajnje teško. Bit će to test ima li ova država smisla.
Uvodnik
Državno zdravstvo mora opstati
Zlatko Crnčec
17. lipanj 2025 15:26
NL arhiva
Primarna zdravstvena zaštita u Hrvatskoj možda još i nije na koljenima, ali nije ni daleko od toga. Obiteljski liječnici za pregled pacijenta imaju samo deset minuta, a trebali bi imati između 15 i 37. Pedijatri bi bebi trebali posvetiti 18, a imaju vremena za samo devet minuta. Pedijatri u primarnoj zdravstvenoj zaštiti često brinu o 50 posto više djece od propisanog standarda. Već sada u obiteljskoj medicini nedostaje 600 liječnika. Ako ste mislili da je to to kraj problema, prevarili ste se. Moglo bi to biti lošije, puno lošije, ponajprije zato jer bi veliki broj obiteljskih liječnika uskoro mogao u mirovinu, a neće ih imati tko zamijeniti. Ili možda i hoće. Ali će se njihove usluge morati plaćati iz vlastitog džepa. Dobro došli u privatizirano i privatno zdravstvo. Nismo daleko od njega.
Besplatno zdravstvo jedan je od temelja ove države. Hrvatska ima dugu, jako dugu tradiciju javnog zdravstva, sve tamo još od Andrije Štampara. I nikako se ne bi smjelo dogoditi da ovo što se trenutačno s tim sustavom događa, a događa se zaista svašta, bude osnova za nepovratan put u privatizaciju. Da za kakvih desetak godina, možda i manje, dođemo u poziciju da državno zdravstvo sanira samo najelementarnije zdravstvene probleme. A da je sve ostalo na tržištu. Da se plaća iz privatnog džepa. Jer svi jako dobro znamo što je to tržište u Hrvatskoj iz prakse koja postoji u nekim drugim gospodarskim granama gdje se, u nekim je slučajevima to i više nego očito, glavni igrači dogovaraju o cijenama. Pa umjesto tržišta imamo kartele. Pa bi se, poznavajući opet hrvatsku praksu na nekim drugim područjima, lako moglo dogoditi da pregled kod hrvatskih privatnih liječnika za istu stvar bude skuplji nego recimo u Njemačkoj ili Austriji. Takav razvoj događaja nije uopće isključen. Ne u Hrvatskoj.
Ali čak da se kojim slučajem, kojim čudom dosad neviđenim, dogodi da hrvatski privatni zdravstveni sustav počne funkcionirati na poštenim tržišnim principima, ako tako nešto uopće postoji, i to bi bio tek samo malkice manji civilizacijski pad. Bilo bi to nešto što bi negiralo samu bit smisla postojanja ove države. Takvu je nitko, zaista nitko, nije zamišljao.
Ako u ovoj zemlji uopće postoji konsenzus oko nečega, onda je to oko toga da svaki građanin treba imati pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu. I ako nešto treba platiti, onda bi to trebala biti tek participacija koju si svatko ili gotovo svatko može priuštiti. Istina, nikada oko ove teme nije proveden nikakav formalni referendum, ali stvari su tu itekako jasne kada su u pitanju stajališta građana o ovom pitanju.
Naravno, kada rabimo termin besplatno zdravstvo, naravno da smo svjesni da je to tek jedan uobičajen termin koji se koristi u ovakvim slučajevima. Naravno da zdravstveni sustav nije besplatan jer netko sve to na kraju treba platiti. A plaća se iz zdravstvenog doprinosa i iz proračuna. I da treba stvoriti situaciju u kojoj se djeluje u dva smjera. Da proračun bude što veći i da zdravstveni fond bude što puniji. Za to su potrebni veći gospodarski rast i veća zaposlenost. Druga stvar je da se taj novac troši što racionalnije, da nema uopće ili da ima što manje kaosa i besmislenih suvišnih troškova. I, naravno, da nema korupcije. Ili ako je već ima da bude što je moguće beznačajnija.
A događaji koji su doveli do uhićenja donedavnog ministra zdravstva Vilija Beroša govore o tome da korupcije u zdravstvu itekako ima. Ako se ove optužbe protiv njega i ostalih osumnjičenih pokažu točnima na suđenju bit će to jedan od najružnijih korupcijskih skandala u 35 godina koliko postoji demokratska i neovisna Hrvatska. Iako se na kraju nažalost svodi na isto, ipak moralno i ljudski nije identično ako se krade recimo na cestogradnji ili se novac uzima izravno iz zdravstvenog dijela proračuna. Kao što nije svejedno ako se zbog loše organizacije gubi novac u nekom drugom ministarstvu ili u onom koje pokriva resor zdravstva. Jer se u ovom drugom slučaju izravno ugrožavaju životi ljudi.
Problem se svodi na to da gospodarstvo bude u stanju zdravstveni proračun puniti, a da ga oni zaduženi za njega ne potkradaju i da ga dobro vode. Na papiru jednostavno, u praksi krajnje teško. Bit će to test ima li ova država smisla.