Državne vlasti moraju donijeti zakonski okvir koji će omogućiti stvaranje transparentnog i poštenog sustava u koji će onda ući privatni novac
Velika je šteta što nismo pobijedili Španjolsku. Zaista velika. I to ne samo u sportskom smislu. Veliki trud i napor nisu urodili plodom. Da se početkom prvog produžetka španjolska mreža zatresla, a mogla se čak dvaput, utakmica bi otišla sasvim drugim tijekom. Najvjerojatnije onim da bi Hrvatska u najmanju ruku izborila jedanaesterce. A lako je moguće da bi slavili pobjedu i prije njih. Istini za volju, Španjolci su utakmicu mogli riješiti i u prvih 60 minuta. Ali to je nogomet. Baš kao i život. Jako se često dogodi da čovjek gadno nastrada kada se pošteno trudi, kada je čak i pravda na njegovoj strani. A dogodi se i da puno bolje prođe nego što je zaslužio. Kada se niti ne trudi, niti je pravda na njegovoj strani. Nije bez veze Albert Camus rekao da je većinu onoga što zna o životu naučio iz nogometa.
Vlast se mora uplesti u nogomet. On nije samo sport. On je puno više od toga. Stari cinik Winston Churchill davno je izjavio da pivo i nogomet naprosto moraju postojati jer bi inače ljudi počeli razmišljati o stvarnosti. Pa bi se ne daj Bože mogla zalomiti i nekakva revolucija. Preuzetna je definitivno definicija po kojoj je nogomet, i ono što se u njemu događa, ogledalo društva. Ali često i jest.
Recimo onaj prvi povijesni uspjeh hrvatskog nogometa, treće mjesto na svjetskom prvenstvu 1998. u Francuskoj, odradila je generacija čiji su glavni protagonisti loptu počeli gurati još u Jugoslaviji. I koji su kao takvi, posebno kada su u pitanju takozvani Čileanci, proizvod jugoslavenskog nogometnog sustava.
Koje je onda preuzela Hrvatska i pod Ćirinim vodstvom galvanizirala na način da smo možda bili korak i do svjetske titule. Da smo tada prošli Francuze, nije nemoguće da bismo u finalu pobijedili Brazil čiji su igrači bili potpuno šokirani time što je prethodnu noć Ronaldo kolabirao. Nacionalna euforija i veliki sportski uspjeh nastali su u velikom dijelu na onome što je naslijeđeno iz bivšeg sustava.
Nakon 2000. ovaj se model istrošio. Igrači su polako silazili sa scene. Jedno vrijeme vladao je vakuum, a onda je nogomet krenuo prema gore. Glavni kreator ovog procesa više nije bio državni sportski sustav, nego privatna inicijativa. Ona Zdravka Mamića. Njeno lice je niz svjetski kvalitetnih igrača i finale svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. godine. Njeno naličje milijuni otišli na offshore račune, uništeni odnosi nogometnog sjevera i juga, te mučni sudski procesi gdje presude donose suci koji poslije i sami završavaju iza brave. A njen glavni protagonist na svoj originalan način iz Međugorja reformira hrvatsko pravosuđe. Iako on još uvijek vuče konce i u Dinamu, skoro isto kao i dosad, i u HNS-u, puno manje nego ranije, dugoročno, čak i srednjoročno gledano, s ovim modelom je gotovo. Naprosto se porušio. I samo je pitanje trenutka kada će nestati. A iza njega će nastati vakuum koji će netko sigurno popuniti.
A trebala bi ga popuniti država. Naravno, ne na način da se iz državnog i lokalnih proračuna daje novac za stadione i ostalu infrastrukturu na kojoj će privatnici onda zarađivati milijune. Država ne smije financirati vrhunski sport. Može mu izaći u susret, ali svoj profit on mora zaraditi sam. Ali državne vlasti moraju donijeti zakonski okvir koji će omogućiti stvaranje transparentnog i poštenog sustava u koji će onda ući privatni novac. To je jedini način.
Nema drugog. Bilo kako bilo, nogomet, onaj reprezentativni, jedna je od rijetkih djelatnosti u kojoj Hrvatska ima konkurentan proizvod na svjetskom tržištu. I to je nesumnjivo istina. Njegov učinak je izravan i neizravan. Puno od tih silnih milijuna koje nogometaši zarađuju ipak na kraju uđe u Hrvatsku. A uspjesi reprezentacije stvaraju pozitivnu sliku Hrvatske koji konkretan učinak imaju u turizmu, a sigurno i u drugim gospodarskim granama. Ako se država ne uključi, nikad se više nećemo živcirati kao u ponedjeljak. I to zato što kad se ovi igrači potroše, hrvatski će nogomet spasti na grane puno niže od onih otprije 20 godina, kad ni u snu nismo mogli proći grupu. Ista je stvar s košarkom i drugim sportovima koji su postali biznis. Oni ne bi smjeli nikada više biti poligon u državnom vlasništvu iz kojeg se novac prelijevao na privatne račune.
Zlatko Crnčec
Država se mora uplesti u nogomet
Zlatko Crnčec
30. lipanj 2021 13:05
Državne vlasti moraju donijeti zakonski okvir koji će omogućiti stvaranje transparentnog i poštenog sustava u koji će onda ući privatni novac
Velika je šteta što nismo pobijedili Španjolsku. Zaista velika. I to ne samo u sportskom smislu. Veliki trud i napor nisu urodili plodom. Da se početkom prvog produžetka španjolska mreža zatresla, a mogla se čak dvaput, utakmica bi otišla sasvim drugim tijekom. Najvjerojatnije onim da bi Hrvatska u najmanju ruku izborila jedanaesterce. A lako je moguće da bi slavili pobjedu i prije njih. Istini za volju, Španjolci su utakmicu mogli riješiti i u prvih 60 minuta. Ali to je nogomet. Baš kao i život. Jako se često dogodi da čovjek gadno nastrada kada se pošteno trudi, kada je čak i pravda na njegovoj strani. A dogodi se i da puno bolje prođe nego što je zaslužio. Kada se niti ne trudi, niti je pravda na njegovoj strani. Nije bez veze Albert Camus rekao da je većinu onoga što zna o životu naučio iz nogometa.
Vlast se mora uplesti u nogomet. On nije samo sport. On je puno više od toga. Stari cinik Winston Churchill davno je izjavio da pivo i nogomet naprosto moraju postojati jer bi inače ljudi počeli razmišljati o stvarnosti. Pa bi se ne daj Bože mogla zalomiti i nekakva revolucija. Preuzetna je definitivno definicija po kojoj je nogomet, i ono što se u njemu događa, ogledalo društva. Ali često i jest.
Recimo onaj prvi povijesni uspjeh hrvatskog nogometa, treće mjesto na svjetskom prvenstvu 1998. u Francuskoj, odradila je generacija čiji su glavni protagonisti loptu počeli gurati još u Jugoslaviji. I koji su kao takvi, posebno kada su u pitanju takozvani Čileanci, proizvod jugoslavenskog nogometnog sustava.
Koje je onda preuzela Hrvatska i pod Ćirinim vodstvom galvanizirala na način da smo možda bili korak i do svjetske titule. Da smo tada prošli Francuze, nije nemoguće da bismo u finalu pobijedili Brazil čiji su igrači bili potpuno šokirani time što je prethodnu noć Ronaldo kolabirao. Nacionalna euforija i veliki sportski uspjeh nastali su u velikom dijelu na onome što je naslijeđeno iz bivšeg sustava.
Nakon 2000. ovaj se model istrošio. Igrači su polako silazili sa scene. Jedno vrijeme vladao je vakuum, a onda je nogomet krenuo prema gore. Glavni kreator ovog procesa više nije bio državni sportski sustav, nego privatna inicijativa. Ona Zdravka Mamića. Njeno lice je niz svjetski kvalitetnih igrača i finale svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. godine. Njeno naličje milijuni otišli na offshore račune, uništeni odnosi nogometnog sjevera i juga, te mučni sudski procesi gdje presude donose suci koji poslije i sami završavaju iza brave. A njen glavni protagonist na svoj originalan način iz Međugorja reformira hrvatsko pravosuđe. Iako on još uvijek vuče konce i u Dinamu, skoro isto kao i dosad, i u HNS-u, puno manje nego ranije, dugoročno, čak i srednjoročno gledano, s ovim modelom je gotovo. Naprosto se porušio. I samo je pitanje trenutka kada će nestati. A iza njega će nastati vakuum koji će netko sigurno popuniti.
A trebala bi ga popuniti država. Naravno, ne na način da se iz državnog i lokalnih proračuna daje novac za stadione i ostalu infrastrukturu na kojoj će privatnici onda zarađivati milijune. Država ne smije financirati vrhunski sport. Može mu izaći u susret, ali svoj profit on mora zaraditi sam. Ali državne vlasti moraju donijeti zakonski okvir koji će omogućiti stvaranje transparentnog i poštenog sustava u koji će onda ući privatni novac. To je jedini način.
Nema drugog. Bilo kako bilo, nogomet, onaj reprezentativni, jedna je od rijetkih djelatnosti u kojoj Hrvatska ima konkurentan proizvod na svjetskom tržištu. I to je nesumnjivo istina. Njegov učinak je izravan i neizravan. Puno od tih silnih milijuna koje nogometaši zarađuju ipak na kraju uđe u Hrvatsku. A uspjesi reprezentacije stvaraju pozitivnu sliku Hrvatske koji konkretan učinak imaju u turizmu, a sigurno i u drugim gospodarskim granama. Ako se država ne uključi, nikad se više nećemo živcirati kao u ponedjeljak. I to zato što kad se ovi igrači potroše, hrvatski će nogomet spasti na grane puno niže od onih otprije 20 godina, kad ni u snu nismo mogli proći grupu. Ista je stvar s košarkom i drugim sportovima koji su postali biznis. Oni ne bi smjeli nikada više biti poligon u državnom vlasništvu iz kojeg se novac prelijevao na privatne račune.