Po prvi nam se čini da valja bespridržajno i svesrdno poduprijeti jednu ideju i odluku Tomislava Karamarka. Da, ovu da ide u rušenje Tihomira Oreškovića, za što su mu bili potrebni potpisi HDZ-ovih zastupnika. Jasno je da se niti HDZ-ovim ministrima a niti zastupnicima ne odlazi s vlasti. Ali hazarderstvo njihovog šefa samo kako bi pokušao, ako ikako može, sačuvati vlastito dupe – i svih njih vodi ravno u ambis. A HDZ je stranka koja je, poslije svega, zaslužila ambis i to je dok hadezeovci ne dođu k sebi – jako dobro rješenje za Hrvatsku.

Nije nikakva šteta da propadnu. I način na koji i ovako korupcijskim aferama opterećen, nesposoban, nevjerodostojan i fenomenalno antipatičan obavještajac uspijeva držati u strahu cijelu stranku govori o tome da oni nisu zaslužili vladati. Jedino poslije sunovrata mogli bi se jednog dana vratiti, ali ako se uspiju promijeniti.

Jer, svjedoci smo da i u onim najgorim krizama, kad su poslije Tuđmanove smrti izgubili vlast, i kad je Sanader bio u bijegu i kad je uhićen, nisu se ipak nikad uspjeli prometnuti u modernu konzervativnu stranku desnog centra koja bi odbacila politički ekstremizam i žestoki nacionalizam te klijentelizam i korupciju koji su i dalje srođeni s njihovim viđenjem države.

Istina, činilo se za vrijeme Sanadera i Jadranke Kosor da se HDZ donekle reformirao, ali su ga Karamarko i njegovi ekstremistički prijatelji, pa i Milijan Brkić, posljednjih godina fokusirali na prošlost, doveli na svjetlo dana i ustaške poklonike, zagovarali diktaturu,  totalitarizam i antisrpstvo. I kao obično kod Hrvata, sav taj pretjerani nacionalni žar pokazuje se kao dimna zavjesa za mutne poslove i kriminal. 

Predsjedništvo HDZ-a i drugi najistaknutiji članovi mirno slušaju kako Karamarko priča priče za malu djecu. Kakav je to političar koji donese odluku za opoziv Oreškovića, ali nema pojma koji mu je drugi i treći korak poslije toga. „Nemojmo se baviti futurizmom“, kaže. Onim umjetničkim i kulturnim pravcem. Ali, drugog i trećeg koraka nema, jedino mu je jasan krajnji cilj – kako da izbjegnem da me u glasanju izbace iz Vlade? I – kako da kao šef stranke vodim HDZ na nove izbore, a „nećemo se baviti futurizmom“ – možda na njima HDZ i pobijedi.

Karamarko kupuje vrijeme samo za sebe a njegovi stranački kolege gube posao. Korak po korak stranku vodi u propast. Ali, hadezeovci neće da preuzmu odgovornost i da mu to kažu. Da ga spriječe. Zaboga, ne zbog ideologije i politike, nego naprosto zbog vlastite racionalne koristi. Svakako, i zbog digniteta stranke. 

Nisu oni zaslužili još koji mjesec vlasti. Jer, Vlada bi barem još malo potrajala kada bi Karamarko ipak odlučio dati ostavku i ne dirati Oreškovića. Tko zna, možda bi se bez Karamarka sasvim lijepo snašli i produljili si vijek.

No, važno je za sve nas da ova agonija prestane što prije ali i da ovaj opasni HDZ proživi katarzu. Njihova katarza bi bila na dobrobit Hrvatske.

Zato „Go, Tomo, go!“ iz naslova jednoznačno znači – „Tomo, samo naprijed!“, a ne „Tomo, odlazi!“. Otići će i ovako i onako, dan prije ili dan kasnije, iako se on još uvijek nada.

Treba podržati Tomislava Karamarka. Neka ih potpuno rasturi…