Proljeća u Hrvatskoj posljednje dvije-tri godine tradicionalno su politički burna.

Prisjetimo se, 2016. godine, Most kao HDZ-ov koalicijski partner složio se da će podržati izjašnjavanje oporbe o nepovjerenju potpredsjedniku Vlade, tadašnjem predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku, a onda je, zbog toga, Karamarkov HDZ srušio Oreškovićevu vladu.

Prošle godine, ista stranka – Most, odlučila je podržati oporbeni zahtjev za smjenu ministra financija Zdravka Marića pa je premijer Plenković na sjednici Vlade smijenio tri Mostova ministra a i četvrti je potom dao ostavku. HDZ je trebao naći novog koalicijskog partnera pa mu se u lipnju, poslije lokalnih izbora, priključio HNS.

Ovog ranog proljeća najavljuju se mogući raskoli u samom HDZ-u te raskoli s HDZ-ovim desnim partnerskim koalicijskim strankama i konzervativnim i desničarskim udrugama, vezani uz ratifikaciju Istanbulske konvencije.

Teško je prognozirati ali ne treba očekivati veće drame unutar HDZ-a, jer HDZ drži ipak vlast i vjerojatno nikome u stranci nije u interesu izazivati nove parlamentarne izbore. Možda bi to bilo u interesu jedino Plenkoviću i njegovoj ekipi ali neće niti on u to ići bez jako velikog razloga.

No, ako prođe novi statut stranke, onda će se valjda i prije ljeta Plenković i njegovi bliski suradnici usuditi raspisati unutarstranačke izbore.

Ali, vezano uz Istanbulsku konvenciju prvi put bismo mogli vidjeti i značajnije raslojavanje unutar oporbe i rijetko viđeno glasanje glavne oporbene stranke SDP-a zajedno s Plenkovićevim HDZ-om. Veliko preslagivanje.

Naravno da to onda otvara kombinacije za neke buduće suradnje ili koalicije.

Vodstvo HDZ-a je zapravo odmah nakon odlaska Franje Tuđmana koji je ostavio zemlju u potpunoj vanjskopolitičkoj izolaciji, osjetilo i znalo da bi stranku trebalo transformirati u pučku stranku, sličnu onima koji su mainstream u zapadnoj Europi, dakle, da ne bude više toliko pretjerano nacionalistička i neslobodarska, iliberalna.

Sanader je za svjetonazorski identitet stranke blizak onim europskim desnocentrističkim puno napravio, ali je morao otići zbog korupcije. Jadranka Kosor je zapravo časno nastavila identitetsko repozicioniranje HDZ-a, a onda je Karamarko krenuo ekstremno desno što je HDZ vratilo čak ispod razine na kojoj je ikad bio.

Istanbulska konvencija može potaknuti preslagivanje stranačke scene, a ono može imati i dugoročnije posljedice za neku buduću vlast u zemlji.

Koliko je apsurdna ova velika gužva u vezi Istanbulske konvencije jako lijepo pokazuju video snimke od prije tri godine kad u središnjici HDZ-a Margareta Mađerić poziva tadašnju SDP-ovu ministricu Milanku Opačić i Milanovićevu vladu da odmah krenu u ratifikaciju Istanbulske konvencije. Tada u HDZ-u nikoga ništa u Instanbulskoj konvenciji nije smetalo.

HDZ je ultimativno prozivao i pozivao SDP-ovu vladu na potvrdu Konvencije u Saboru. Ne zaboravimo, tada je HDZ vodio Tomislav Karamarko koji se prekjučer onako obrušio na Plenkovića koji bi sada tu konvenciju ratificirao.

„To je kap koja bi mogla preliti čašu“ i „ovo vodi nestanku hrvatskih identitetskih vrijednosti“, zabrinuto je napisao na Facebooku Karamarko. A Istanbulsku konvenciju ni prije tri godine niti danas nitko od tih koji su strašno zabrinuti zbog „nestanka hrvatskog kršćanskog identiteta“ nije pravo ni pročitao ali i da jest – ne bi koristilo.

Most će ostati uz onu krajnje konzervativnu, gotovo talibansku liniju HDZ-a, a SDP će se ovog puta prikloniti Plenkoviću ako Bernardić ili netko od njegovih opet ne uprska stvar.

Poslijeizborna koalicija HDZ-a sa znatno oslabljenim SDP-om ne bi bila dobra za Hrvatsku.

Naravno, HDZ bi u tome više profitirao a SDP bi našao dobar alibi za kreativnu nedjelotvornost. To ne bi bilo dobro, ali zar je dobra bilo koja HDZ-ova koalicija?

I s kim je ona uopće moguća? I – možete li zamisliti da se SDP vrati na vlast?

I, naravno, opet – s kim?