Nikad još u Hrvatskoj nije bilo ovakvog srozavanja, pustošenja najviših državnih institucija. Čak i dok je u drugoj polovici 1991. ovdje bjesnio rat, funcionirali su i Vlada i predsjednik Republike, kad je trebalo sastajao se i Sabor. U zamračenom Zagrebu, dan poslije nego što je JNA bombardirala Banske dvore, zastupnici su u dovoljnom broju došli u podrum zgrade Ine u Šubićevoj ulici i proglasili neovisnost Hrvatske. Stvari su funkcionirale.

Sada imamo Vladu u kojoj premijer i nije zapravo premijer, jer mu je politička moć nikakva, jer bi ga većinska stranka u Vladi, ili makar njezin šef Tomislav Karamarko smijenio odmah, samo kad bi smio. Može Karamarko pričati da će ova Vlada trajati dok on to bude htio, nisu stvari tako jednostavne. Pogotovo poslije afere s Molom koja mu lako može okončati političku karijeru.

Naravno, posebna je priča Ustavni sud. Malo tko može biti zadovoljan njegovim dosadašnjim radom. Kakav je takav je, kao i sve drugo u Hrvatskoj – ali je bitna, neophodna institucija vlasti. Lani je propuštena prilika da se izaberu suci na ispražnjena mjesta, pa je sada 7. lipnja »dead line«. Ako se ne postigne dogovor i dotad ne izaberu novi suci, neće više biti Ustavnog suda, blokiran će biti njegov rad, a to bi značilo da neće moći biti raspisani niti novi izbori koji bi mogli razriješiti sadašnji opći pat u zemlji.

Hoćemo li govoriti o ekipi koja upravlja Hrvatskim nogometnim savezom, o Anti Čačiću poslušnom, nekompetentnom izborniku koji nogometnu reprezentaciju pretvara u tvrtku-kćer Zdravka Mamića i njemu služi kao prodajni izlog? S jučerašnjeg popisa od 27 nogometaša za Euro u Francuskoj, nećete moći ni na prste samo jedne ruke nabrojiti one koji nisu igrali ili danas ne igraju za Dinamo. A gravitacijski sunovrat Hrvatske televizije koja se više oporaviti neće? Naravno, puno je bolji i današnji institucionalni kaos nego diktatura koju bi tako rado željeli provoditi Karamarko i njegovi svekoliki klijentelisti. Uvijek može biti još gore, ali to nam nije utjeha.