I najveće stranke moraju se napokon konkretno pozicionirati pred lokalne izbore pa nervoza raste.

Most i dalje nije partner s kojim se može planirati vlada za cijeli mandat. Njihovi ministri u vladi su pozicija, ali su zato Mostovi zastupnici u Saboru potencijalna opozicija. To je ono u čemu je Most dosljedan od Oreškovićeve pa do Plenkovićeve vlade. Svoje političke zahtjeve i stavove oni su u samo godinu dana sasvim izokrenuli, često izostaje i suvisla argumentacija za njih.

Ali, jedino što je postojano i sve čvršće je povezanost s Crkvom u Hrvata i njihov ultrakonzervativni, ‘obiteljaški’ svjetonazor. Svjetonazor ne smiju baš skroz razotkriti jer pokušavaju uhvatiti još ponekog zalutalog birača centrističkih usmjerenja. Pola birača su već izgubili, budu li rušili i ovu vladu pa se i treći put ponudili HDZ-u, mogli bi izgubiti i od ove polovice još pola.

Kad bi kod Plenkovića bilo dovoljno snage, on bi valjda rado privukao HNS i HSS na svoju stranu pa tako u neko dogledno, skoro vrijeme rekonstruirao vladu, ali to neće ići.

Ne, barem ne bez novih parlamentarnih izbora koji su već dosadili i bogu i vragu.

Ali, neka takva, zasad još nemoguća koalicija HDZ-a i HNS-a morala bi promovirati umnogome drukčije političke i društvene vrijednosti nego što ih promovira ova, kako ju sada naziva predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak, Titanik-vlada. Morala bi to biti jedna europski ‘normalna’ vlada desnog centra u kojoj ne bi bilo podilaženja proustaškim revizionistima, ministri ne bi bili plagijatori a branitelji-veterani ne bi po vlastitom nahođenju krojili i mirovinsku i socijalnu i kulturnu i svaku drugu politiku.

Takva kombinacija bi za Hrvatsku bila bolja i perspektivnija od koalicijske vlade HDZ-a i Mosta, koju strogo nadzire HDZ-ova ultraška desnica, kojoj se Plenković ulaguje i koja je ideološki bliža Mostu nego njemu.

No, sve to je jako hipotetski jer bi to bio prvi, povijesni prelazak HNS-a na desnu stranu i ne bi doprinio vjerodostojnosti stranke.

Najuže vodstvo SDP-a dosad je propustilo prilike da gradi novu poziciju lijevog centra s koje će opet najozbiljnije konkurirati za vlast. Ni za Milanovića, kad je bio jači, SDP nije mogao u izbore ići sam, nije si smio dopustiti narušavanje partnerskih odnosa s HNS-om, pa niti s IDS-om. Zato je ipak, ako smo ga dobro shvatili, kao nešto novo doživljena Bernardićeva izjava da jedino ujedinjena oporba može pobijediti u Zagrebu.

Budući da niti jedan kandidat SDP-a koji bi sada bio kandidiran za Zagreb ne može pobijediti (osim, možda, Milanovića, ali to zaboravimo) možda su Bernardić, Ostojić i Komadina ipak shvatili da treba podržati Anku Mrak Taritaš koja je već u višemjesečnoj kampanji. To bi značilo da SDP i HNS dalje idu zajedno i da njihovi odnosi imaju budućnost.

No, tko zna, možda je Bernardić mislio na SDP-ovu podršku Sandri Švaljek, neovisnoj kandidatkinji skoro pa nepostojećeg HSLS-a, koji je HDZ-ov partner?

Ako je tako, prvi je problem što bi malo tko od glasača SDP-a poslušao taj pametni prijedlog vođe i učitelja Bernardića. U većini će glasati za Mrak Taritaš, bez obzira što im Bero i Komadina prišapnuli. Sjetimo se kako je Mesić 2000. hametice porazio Dražen Budišu koji je imao podršku najjačih stranaka – SDP-a i HSLS-a.

Drugi problem za SDP je što bi pobjeda Sandre Švaljek u Zagrebu značila pobjedu HDZ-a, a ne pobjedu SDP-a. I treće, zapravo i najvažnije. Ako SDP kao još uvijek uspješnija stranka od HNS-a ne uspije perspektivno i dalje vezati HNS uz sebe, skoro je očekivano da se dogodi da HNS prijeđe na drugu stranu.