Za razliku od studenog 2015., kada je Božo Petrov dva dana prije izbora otišao do javnog bilježnika da ovjeri potpis kako Most neće poslije izbora koalirati ni s HDZ-om niti sa SDP-om, Most prije ovogodišnjih izbora traži da novi Sabor, prije nego što se sastavi Vlada (zakonski) usvoji sedam njihovih zahtjeva. Tko se od velikih složi s tim zahtjevima, imat će tu privilegiju da počne s Mostom pregovore o Vladi. Bio bi to još jedan novitet u europskoj politici, poslije onog prosinačkog, s Oreškovićem iz bijelog svijeta. Naravno, deklarativno, i HDZ i SDP tu (kao) imaju jednake šanse.

Dosta jasan pad rejtinga Mosta govori da su ih birači pročitali i ne vjeruju im, a ne vjeruju im ni Plenković ni Milanović. Otkako sve slabije stoje, navodno nije kasniji uvjet u pregovorima da Petrov bude premijer, ali svakako je uvjet Mosta da premijer ne može biti Milanović.

Neki su njihovi zahtjevi prihvatljivi za raspravu pa i za donošenje, u nekom možda malo modificiranom obliku. Ali, ovdje se nećemo baviti sadržajem nego formom, jer forma je jako važna i pokazuje još jednom  antipolitički stav Mosta.

Šteta je što ovakve grupacije uopće ulaze u političku borbu ako im je prvi cilj destrukcija demokratskih političkih mehanizama koji funkcioniraju po svojim pravilima ne samo ovdje u Hrvatskoj, nego i svugdje u Europi. Iz krajnje nepovjerljivog, gotovo neprijateljskog pristupa prema mogućim partnerima, teško se može ispregovarati i u dobroj vjeri dogovoriti bilo što dobro. Ali, nisu u Mostu teški partneri i teški pregovarači, pa vidjeli smo kako su se s HDZ-om ‘dogovorili’ u mnogo manje od 24 sata, kada im je u prosincu gorjelo pod nogama da će predsjednica Republike raspisati nove izbore.

To je lažni mesijanski pristup koji ne uvaža drugo mišljenje, čista demagogija, prodavanje teške magle radi neke vlastite koristi.

Forma ovakvog pristupa u kojem se ističu zahtjevi za izglasavanje u parlamentu, poništavaju potrebu postojanja vlade, jer na koncu konca sve što netko poželi bi se moglo donijeti u parlamentu pa onda, barem kad je riječ o zakonima – vlada ne bi trebala postojati.

Ali, u ovom slučaju vlada zapravo postoji, i to cijelo vrijeme. I to je ona vlada koju su jedini oni u Mostu do kraja branili. Ona tzv. tehnička, davno nogirana. To je njihova vlada s Oreškovićem na čelu, vlada Karamarkovog HDZ-a i Mosta s kojom su htjeli nastaviti bez obzira što nije donesena niti jedna reforma koju su Most i HDZ u onoj šašavoj pregovaračkoj anketi tobože bili dogovorili.

Oni bi radije i nastavili priču s ovom svojom, Oreškovićevom vladom nego s nekom koja će sigurno biti puno manje njihova i neće je više voditi uvjetno rečeno njihov čovjek. Parlament je sve a Vlada je ništa, pa može ostati i ona Oreškovićeva. I to dok god ide, još mjesecima.

Kad je Karamarko tražio smjenu Oreškovića, ne samo da je Most branio Vladu, nego je i Plenković, zajedno s ostalim HDZ-ovim europarlamentarcima, zagovarao ostanak koalicije i Vlade HDZ-a i Mosta. Zato je ovo ipak samo Mostov ples pod maskama i mogući cirkus da se izvuče što više. Ne za građane i za Hrvatsku, nego za sebe.