Europska zajednica za ugljen i čelik osnovana je Pariškim ugovorom 18. travnja 1951. godine (dakle, prije dva dana bila je mala obljetnica) sa zadaćom da od područja država članica stvori jedinstveno tržište za ugljen i čelik. Potpisale su ga Njemačka, Italija, Francuska, Belgija, Nizozemska i Luksemburg. To je bio prvi korak k ujedinjenju Europe koji je u kasnijim desetljećima prerastao u Europsku uniju.

Važno je da su taj sporazum samo šest godina poslije završetka Drugog svjetskog rata potpisale zemlje međusobno sukobljene u tom ratu. A samo tridesetak godina ranije bio je Prvi svjetski rat. Rat je nešto najgore što se može dogoditi pojedincima, narodima i državama. Profitiraju samo ratni profiteri, a i oni, katkad, samo kratkotrajno. Strategijska je odluka šest zemalja bila trgovinska, ali najprije izrazito i iznimno politička. Uz štošta drugo, glavna ideja i svrha Europske unije je osiguravanje mira u Europi, da se amortiziraju sukobi, da ne bude rata.

Projekt EU-a sada je uzdrman. On se u toj krizi sam sa sobom još vrlo dobro nosi. Ali, odluka o Brexitu, donesena na referendumu u Britaniji prije gotovo tri godine, bila je i neočekivani, ali jaki udarac jedinstvu i opstojnosti Unije. Izbor Donalda Trumpa s posve drukčijom američkom politikom također je ugrozio ujedinjenu Europu, jer se Trump postavlja ne kao glavni saveznik nego kao suparnik Europe, koji u skladu sa svojom osnovnom populističkom politikom podržava svako potkopavanje europskog jedinstva.

Zbog Ukrajine, od 2014. godine, na snazi su sankcije EU-a prema Rusiji pa su dakle posljednjih pet godina odnosi zemalja zapadne Europe s Rusijom nikad gori od pada komunizma. Kao i Trump, i Putin koliko-toliko prikriveno podupire »bušenje« EU-a, a jedan od načina za to su različite populističke, desničarske stranke u Europi.

Tu je još Kina, uskoro najjača ekonomska sila svijeta u čije dobre namjere se, prije svega u zapadnoj Europi, ne vjeruje.

Prisjetimo se, prije ulaska u EU, u Hrvatskoj nije bilo stranaka koje su bile protiv, inače vrlo kasnog, hrvatskog ulaska u EU. Sada, i u skladu s takvim trendom u drugim europskim zemljama, nekoliko je populističkih, euroskeptičnih stranaka i koalicija koje bi mogle proći na ovim izborima. Zapravo nijedna od njih ne zagovara hitni izlazak Hrvatske iz EU-a, ali je glavna priča da je hrvatski nacionalni interes suprotstavljen interesu ujedinjene Europe, da Europom vlada briselska birokracija i da je EU privilegij samo za najveće nacije i najveće države u Europi.

Glavna poruka Mosta je, na primjer – Želimo Europu nacije, a ne europsku naciju. Uz manje razlike isto govore i Hrvatski suverenisti i Nezavisni za Hrvatsku. »Nacija«, to je glavni moto manje-više svih populističkih stranaka u Europi.

Jasno je da nema unitarnog jedinstva i da nije potreban ni poželjan put uspostavljanja neke europske nacije. Projekt EU-a je uostalom antiimperijalni, čim je antiratni. Ali je Europska unija projekt koji je velikim dijelom fundiran na pojedincu, na individualnim slobodama i zaštiti ljudskih prava u najširem smislu. Ako govorimo o povijesnom i kulturnom nasljeđu Europe, onda je ono najprije u starogrčkoj filozofiji i kulturi, a ona je promovirala pojedinca i osnovnu ideju demokracije.

Tu je onda, dakako, i kršćanska tradicija i francuska revolucija, poslije koje tek i govorimo o modernim nacijama ali i o slobodi, jednakosti i bratstvu. A to je moderni fundus ljudskih prava, to je (i) Europa pojedinaca. Ne, ili ne toliko – Europa nacija, pa niti Europa država.