Ima jedan hrvatski političar koji je na neugodna pitanja uvijek znao reći: »Ha, čujte, neki veliju da je, neki veliju da nije«. Čini se da je tako i s dronom, koji svatko na političkoj sceni tumači kako mu odgovara.
No, oni koji jesu nadležni i koji jesu eksperti, a to su svi oni koji su se jučer u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici postrojili pred novinarima, od odvjetništva do vojnih inspektora i balističkih stručnjaka i vještaka, tvrde da dron jest imao na sebi bombu, ta bomba može imati eksploziv težine od 40 do 45 kilograma, i tako je i bilo, osim što se ne zna kakva vrsta eksploziva je u toj bombi bila. TNT ili drugi vojni ekspoloziv nije nađen, no to ne znači da bomba nije bila napunjena eksplozivnim sredstvom. I što je najvažnije, utvrđeno je da je dron, ma odakle bio lansiran, za metu imao Zagreb jer dron nije pao zbog gubitka goriva, nego zbog unaprijed zadanih koordinirati. Dakle, sad ipak jest ponešto razjašnjeno.

To, međutim, ne znači i da svi prihvaćaju to obrazloženje zdravo za gotovo. Naš dežurni skeptik, usput predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović, uobičajeno postavlja i dodatna pitanja o bitku: što je uopće eksploziv, mora li biti vojni ili privredni da bi bio eksploziv, je li možda vanzemaljskog porijekla, i na koncu ako nije ni vojni ni privredni – onda mora da ga ni nema, odnosno da ga na dronu nije ni bilo. Logična dedukcija iz usta domaćeg Pirona, uostalom skeptici jasno kažu baš isto što i predsjednik: ne sumnjaju da je istinsko znanje moguće, već da je to nemoguće dokazati, kada uistinu postoji. Analogija s dronom, odnosno eksplozivom na dronu jest samorazumljiva.

S druge strane, istina jest da je kroz ovih mjesec dana, otkako se letjelica srušila u Zagrebu, bilo i neprimjerenih izjava i ne baš sasvim točnih tvrdnji, čak i iz službenih izvora. Kako će sada ministar obrane Mario Banožić objasniti na temelju čega je tvrdio da ne samo da je dron nosio bombu, nego da je ona bila teška 120 kilograma. Tko je prevario ministra obrane, i tko će odgovarati za takvo postupanje? Bomba koja je nađena, tzv. OFAB 100-120, može nositi samo eksploziv do 40 kilograma, nikako više, pa je upitno kako je druga informacija i mogla biti plasirana ministru. Premijer Andrej Plenković tek čeka sa svojom izjavom i komentarom, oprezan kao i uvijek, a Banožiću bi se moglo dogoditi, da mu kao i ministru Ivanu Paladini, jednostavno kaže: neka sam odgovara na ta pitanja. Uostalom, u tjednu smo najavljene rekonstrukcije Vlade, pa je sve moguće.

U svakom slučaju, iako sve jest razjašnjeno, neka od ključnih pitanja još su ostala neodgovorena. I dalje ne znamo tko je letjelicu lansirao, Rusi ili Ukrajinci, niti odakle točno. Iako su predstavnici HV-a jučer dali do znanja da smatraju da Hrvatska jest bila cilj letjelice, jer je imala unesene takve koordinate (odnosno, preciznije, jer se radi o letjelici koja ne može bitno mijenjati kurs nakon što joj se koordinate zadaju pri polijetanju), ipak i dalje nitko ne može sa sigurnošću izgovoriti tvrdnju da je uništavanje Zagreba doista bilo glavni cilj toga leta. Također ne znamo ni odgovor na najzanimljivije pitanje – zašto bi netko u stari ruski dron stavio aviobombu s, na primjer, gnojivom ili nekom vrstom dušika? Ako je cilj bio napad i uništavanje, tada je trebao staviti »pravi« eksploziv, klasični TNT. Ako je cilj bio samo izviđanje, zašto bi netko uopće montirao tu polu-bombu?

S velikom vjerojatnošću možemo reći da, ako je dron bio ukrajinski, cilj Ukrajinaca nije bio napad na Zagreb. S druge strane, ako je dron bio ruski i bio je naoružan eksplozivom, zašto je bio naoružan tim improviziranim, amaterskim eksplozivom?

Možda nikad nećemo saznati. Ali jedno je sigurno: političke implikacije ovoga slučaja još nisu završene. Za očekivati su daljnje polemike predsjednika i izvršne vlasti. Jer neki veliju da je to bila bomba, a neki veliju da nije.