Nacije se temelje na onome što pamte i na onome što odluče zaboraviti.« Ernest Renan (fr. filozof i povjesničar)

Sve je krenulo 1994. godine, kada je rimski vojni tužitelj Antonino Intelisano, na suđenju nacistu Erichu Priebkeu, trebao pribaviti dokumente o počinjenim zločinima u aferi »Kappler« i »Fosse Ardeatine«. Nakon niza neuspjelih potraga, konačno je na jednom nedostupnom mjestu u Palači/Palazzo Cesi – sjedištu vojnog suda u Rimu, otkrivena »pokopana« arhiva stara gotovo pola stoljeća. Petnaestog svibnja 2003. godine, talijanski Parlament donosi odluku o osnivanju Mješovite komisije (15 senatora, 15 zastupnika), koja je dobila zadatak utvrditi razloge prikrivanja dokumentacije o nacifašističkim zločinima punih 50 godina. Mnogi su bili šokirani kada su za to saznali. Koji su to bili razlozi prikrivanja tako važne dokumentacije (695 spisa)? Parlamentarna komisija koja je na istrazi radila od 2003. do 2006. godine, na kraju je utvrdila da su za prikrivanje dokumentacije bili krivi »neodgovorni« pojedinci, a ne politika.

Od tada talijanska »Kraljevina Juga«, formalno više nije neprijatelj jugoslavenskim partizanima. Pritom se Italija maksimalno koristi zaslugama partizanskog pokreta, kako bi u pregovorima sa saveznicima uspjela spriječiti izručenje njezinih državljana osumnjičenih za zločine Jugoslaviji. U mandatu predsjednika F. Parrija (21.6.1945. – 8.12.1945.), Palmiro Togliatti – gen. sekretar Talijanske komunističke partije, postaje ministar pravosuđa u »Kraljevini Juga«. On predlaže Zakon o amnestiji fašista, koji Vlada prihvaća. Ovim »činom milosrđa«, P. Togliatti i Vlada (socijalisti su bili protiv), oslobodili su odgovornosti za počinjene zločine na tisuće fašista, mnogobrojne tajnike u Fašističkoj stranci, suce specijalnih fašističkih sudova, političke i vojne vođe Republike di Salò (u sastavu Trećeg Reicha) i najgore kriminalace. Neki su Togliattijev zakon o amnestiji, okarakterizirali kao; »Najslavniji spomenik gluposti talijanskog zakonodavstva«, » Gubitak zdravog razuma«, »Čin milosrđa koji je bio više amnezija nego amnestija«…

Sergio Luzzato, profesor povijesti na Sveučilištu u Torinu, u recenziji koju je objavio u »Corriere della Sera«, navodi: »U biti, komunisti koji su izašli iz petnaestogodišnje ilegale, sada traže način da pronađu izgubljene veze sa talijanskim društvom«. Marian Mushkat, poljski delegat u UN-ovoj komisiji za ratne zločine (1946/48) izjavio je: »Zapadni saveznici iskoristili su svoje ugledno mjesto u Komisiji za ratne zločine odbacivši većinu zahtjeva Jugoslavena, uglavnom zbog toga što se beogradska vlada smatrala saveznikom Sovjetskog Saveza«.

Zapad nije podržavao jugoslavenski komunistički režim, niti metode s kojima se Jugoslavija obračunala sa svojim ideološkim protivnicima. Italija optužuje jugoslavenski režim, navodeći razloge zbog kojih nije spremna izručiti osumnjičene za zločine.

Najbitnija su tri: »Titove postrojbe napredovale su do okupacije Trsta (1. svibnja – 12. lipnja 1945.), čime je Jugoslavija uzurpirala prostor koje fašizam nije zauzeo u napadu 1941. godine. Od 25. srpnja 1943. godine, »Vlada Juga« postala je sudionik UN-a i stoga više nije neprijatelj, već saveznik u antinacističkoj koaliciji. I treće, Titov režim predstavlja nehuman nedemokratski sustav, pokazavši to progonom Talijana i jamama/fojbama«. Odmah po završetku rata, talijanska istočna granica postaje granica između dva bloka.

Zašto nije bilo talijanskog Nürnberga? Saveznici na čelu sa SAD-om i V. Britanijom, našli su se pred dilemom. Kako suditi Italiji za zločine, kada su njihovi najistaknutiji fašistički vođe, počinitelji ratnih zločina, poput maršala Badoglia – prvog predsjednika »Vlade Juga«, postali njihovi saveznici, objavivši rat Trećem Reichu? Osim toga Italija za vrijeme Hladnoga rata ubrzo postaje utočište izbjeglica i ratnih zločinaca s Istoka (ustaša, četnika, balista, belogardejaca, nedićevaca, ljotićevaca…).

Takav pristup tranzicije od monarhije u republiku – putem prikrivanja nacifašističkih zločina, za suvremenu demokratsku Italiju postaje veliki izazov i rizik. Primjerice, u jednoj anketi, više od 40 posto Talijana izjavilo je da se boji povratka fašizma. U Zakonu o danu sjećanja na fojbe i egzodus koji se kao državni praznik obilježava 10. veljače, sukladno tradiciji »pomirbe«, amnestiji fašističkih zločina, razlozima prikrivanja dokumentacije o zločinima, ponovno se prešućuju fašistički zločini. Takav pristup postizanja »nacionalne pomirbe« tijekom proteklih desetljeća, doveo je do toga da je fašistička Italija, od nekadašnjeg agresora i počinjenih zločina u Etiopiji, Libiji, Somaliji, Grčkoj, Balkanu, Dučeovim koncentracijskim logorima, postala žrtva.

Nakon donošenja tog zakona, prof. dr. A. Floramo je izjavio: »Eto, i mi Talijani konačno imamo Dan sjećanja, dobivši mjesto među žrtvama masakra. Šteta što je to sjećanje bez memorije. Zapravo, ako moramo pamtiti, zašto ne prisjećati se svega, do kraja, bez straha? Ne zaboraviti poniženja koja su pretrpjeli oni koji su morali promijeniti svoje ime, a koji više nisu mogli govoriti svoj jezik. Moramo se prisjetiti i masovnih deportacija civila u fašističkim kampovima Rab u Dalmaciji ili Gonarsu, u furlanskoj ravnici. Mnogi se više nisu vratili kući. Na rubu jama trebali bismo imati hrabrosti pozvati po imenu, jednog po jednog, svih 11.606 hrvatskih i slovenskih interniraca, uključujući mnoge žene i djecu, koji su umrli u talijanskim logorima od 1941. do 1943. godine. Istina, cijela istina, samo istina može slaviti povijest. No, možda je problem drugi, a daleko je od istine. Motiv koji stoji iza ovog »Dana sjećanja« u osnovi je drugi: to nisu ‘naši’ poginuli, već su to ‘njihovi’ mrtvi i ‘njihovo’ sjećanje koje nama ne pripada«. A Sergio Romano, ugledan talijanski pisac, intelektualac i bivši veleposlanik u povodu donošenja Zakona o Danu sjećanja, dao je sljedeću izjavu: »Bojim se da Dan sjećanja neće biti samo dan pijeteta. On je postao povod da se ponajprije osude potomci nekadašnjeg neprijatelja, prenoseći novim naraštajima poruke mržnje«.

Da se kratko prisjetimo. Pad fašističkog režima, 25. srpnja 1943. godine, u početku je shvaćen kao čin definitivnog raskida s fašizmom. Smatralo se da Talijani sada mogu mirno započeti novu fazu demokratskog razvoja u svojoj nacionalnoj povijesti. Pozornost povjesničara, koji su se uglavnom poistovjećivali s vrijednostima antifašizma, u svojim su analizama dugi niz godina bili inspirirani vrijednostima Pokreta otpora (Resistenza) s ciljem izgradnje zemlje na demokratskim i antifašističkim temeljima. Tek od 90-ih godina dalje, talijanska historiografija čini zaokret, shvativši da se fašistički režim temeljio na masovnom konsenzusu građana. Mnoge studije o kulturnoj politici fašističkog režima pokazale su ne samo široku uključenost svijeta kulture u obrazovni projekt fašizma, već i uvjerljivu privrženost mnogih intelektualaca mitovima i fašističkoj ideologiji.

Stoga se postavilo ozbiljno pitanje: Što je fašizam ostavio u nasljeđe s motrišta mentaliteta, društvenih vrijednosti i političke kulture? Fašizam nije bio samo autoritarni politički režim utemeljen na rasnim zakonima, već istovremeno i sustav vjerovanja koji su mnogi građani prihvatili kao svoje. Za milijune ljudi, koji su više od dvadeset godina poistovjećivali svoja uvjerenja s fašizmom, pad režima doživljen je kao trauma. Suočeni sa realnom situacijom u zemlji, demokršćani, liberali, socijalisti, ali i komunistička ljevica – koja je u početku najviše inzistirala na drastičnom kažnjavanju fašističkih zločina, ocijenili su da je najbolje odustati od progona zločinaca jer bi ishod možda bio neizvjestan i rizičan? Stoga je postignut politički konsenzus oko načina ostvarivanja tzv. »nacionalne pomirbe«, koja – s obzirom na način kako je dogovorena, nosi sa sobom veliki konfuziju i visoku razinu rizika.

Nije jednostavno zamisliti, a kamo li prihvatiti »pomirbu« s onima koji su počinili zločine protiv čovječnosti. A još je teže na takvom kompromisu graditi temelje suvremene demokratske Italije? Jedna od priča koja je tada ponuđena javnosti, kako bi se olakšalo prihvaćanje »pomirbe«, bila je ona o »dobronamjernom fašizmu«, koji je unatoč svemu što je učinio, »ipak zaštitio naciju od komunizma«. U svim analizama suvremenih povjesničara, od komunista do liberala, vremenom je postalo jasno da je fašizam uspio stvoriti ne samo političku, već istovremeno i duboku kulturološku podjelu među generacijama koja traje sve do danas.

Laura Boldrini – predsjednica Zastupničkog doma talijanskog Parlamenta (Camera), konačno je 2016. godine, obzanila veliki povijesni događaj: »Skinimo oznaku državne tajne s 13.000 stranica koje govore o zločinima koji su počinili nacisti i fašisti tijekom Drugog svjetskog rata. Istinski demokratska zemlja kao Italija, ne smije se bojati svoje prošlosti«. Bila je to odluka Parlamenta koja ima težinu razumna stava prema jednom prevažnom dijelu nacionalne povijesti. Time je otvorena nova stranica talijanske tranzicije, koja će – kako se očekuje, pridonijeti jačanju prijateljskih hrvatsko-talijanskih odnosa.