Četvrtak, 18. veljače. Na malim ekranima mahom se secira godina dana mandata Predsjednika države Zorana Milanovića, tek da se ovaj narod iako mrvu pokuša odmaknuti od cijepljenja. Red Milanovića, red cijepljenja, tu i tamo tek neki sitan spomen da u Petrinji, Glini i Sisku žive i dalje neki ljudi koji trebaju sve, jer nemaju skoro pa ništa.

​Rutinski je to život na novonormalnom autopilotu. A onda, u sred svega, točno u 13 sati i 9 minuta zaljuljalo se ono što se taj tren pod nogama, ili stražnjicom, imalo. Zaljuljalo žestoko i prilično dugo, taman da bude neugodno. Zaljuljalo, a još ni godišnjica nije da je potres zatresao Zagreb pa ga dobrano, onaj njegov centar, porušio. Ako je tako da godišnjica nije, što li će samo biti za godišnjicu!? Valjda, ništa.

Važnije brige

Kad zatrese portali su brzi. Jačina preko četiri, epicentar Glinske Poljane. Kako li je samo tamo ljuljalo, kad je u Zagrebu ljuljalo ovako. Pomladak je potres osjetio u školi. Škola je u centru. Oni koji su imali sreće da su im razredi u prizemlju nisu osjetili ništa. Onima koji su imali sreće da im razred na zadnjem katu, ljuljalo se da je milina. Po povratku doma razvila se rasprava jesu li ih trebali evakuirati ili ne. Zgrada škole je, navodno, sigurna. Šetnja gradom i nije. Evo je i nekidan u sred centra sa zidova padalo kamenje na cestu i samo je puki slučaj kriv da nikog ozlijedilo nije. Godinu dana je prošlo od potresa koji je rušio Zagreb i još uvijek je opasno šetati ulicama. Godinu dana je prošlo, a da se ništa napravilo nije. Godinu dana je prošlo, a da se ne zna ništa, osim da gradski pročelnik za prosvjetu tuži svakog tko se usudi kazati na glas da mu se čini da škole nisu sigurne. Kažu iz grada da će tužiti svakog tko širi lažne, fake vijesti. I kažu da se djeca tako ne odgajaju na osnovu lažnih vijesti. Zašto i nakon godinu dana pada šuta sa zgrada na pločnike, ne kažu.

Ima se i važnijih briga, recimo tko će biti Zagrepčanka godine pa da od grada zasluži em slavu, em 50.000 kuna. Lista je duga, i neka je, no vjerojatno bi ovaj izbor i opet prošao poprilično ispod radara i po guštu svevremenskog gradonačelnika Bandića da u oko ne upadaju dva imena. Prvo je ono Natalije Prica za koju mediji pišu da je bliska suradnica Bandićeva. Pače, Index.hr nas podsjeća kako su javnost s Pricom upoznali onomad kad su objavili fotografiju na kojoj se vidi da Prica i Bandić zajedno razgledavaju bunde po buticima. Drugo je ime medijski jače. I Alemka Markotić je kandidatkinja za Zagrepčanku godine. Alemku Markotić znate. Ona je prva dama Stožera što nas vodi u boju protiv bolesti COVID-19. Prije oko godinu, slijepo smo vjerovali i njoj i stožeru, čak smo voljeli kostimiće pastelnih boja, da bi se u čas promijenilo sve. Markotić je cijepila majku preko reda, onog kojeg je sam Stožer proglasio redom kojim se cijepi. To bi još čovjek nekako i mogao razumjeti, puno lakše od cijepljenja onih koji pukim slučajem tumaraju stomatološkim odjelima i bolnicama ne bi li naletjeli na iglu, no nešto je drugo tu zanimljivo. Zanimljiv je ego koji je toliki da opciju ponizne isprike ne razumije, a kamoli spomen ostavke. Taman da kandidatura za Zagrepčanku godine bude školski primjer egotripovskog modela po kojem oni koji se politikom bave misle da se politika vodi.

Onaj koji je predložio Markotić za laskavo priznanje je ravnatelj KBC-a Zagreb Ante Ćorušić, istaknuti HDZ-ovac. Ili, pojednostavljeno rečeno, kad je već narod sitničavi koji ne razumije što sve stranka na vlasti za njega čini, odlučio prozvati Markotić, a onda i sve ravnatelje redom koji su »da se ne baci« cijepili neke sebi važne ljude, vratit ćemo mi narodu tako da ćemo prozvanom dati i lentu i pare.

Jer mi to možemo

Jer, mi to možemo. Jer, kritiku ne podnosimo. Jer, smo uvijek u pravu. Jer nam je ego velik, najveći. I tako je u HDZ-u od vrha do dna. Kritiku tu ne podnosi nitko, već se na svaku kritiku odgovara protuudarom. Pa će Ćorušić kandidirati Markotić jer se netko usudio kazati kako nije smjela cijepiti majku. A Bandić će kandidirati Pricu u inat onima koji, ne samo da znaju koji je gušt razgledavati bunde u zagrebačku večer, već se usuđuju postaviti pitanje upornog neobnavljanja Zagreba. Kažu kako Bandić ne podnosi da prolaze kandidatkinje koje njemu nisu mile. Ni HDZ ne voli kad njihovi puleni i pulenke gube. Bit će to zanimljiv boj, barem za one što svog kandidata imaju u utrci za naj Zagrepčanku. Jer, ego gaće para. Inače, Mirne Mrčele, djevojke koja je spasila čovjeka čiji je automobil, i on u njemu, zapeo u poplavljenoj Miramarskoj ulici, nije se sjetio nitko.

Ali, narod bira. Za manje od tri mjeseca opet i to lokalno. A tamo i HDZ jake središnjice i tanušnih lokalnih igrača, tamo i vječiti Bandić, tamo i SDP koji još uvijek slijepo vjeruje da su veliki gradovi njihove utvrde. Možda bi i bile da u trenu dok se bira Zagrepčanka godine njihova perjanica Mirela Holy tako nespretno i nesretno, ako nije i što gore, u srži svih gradskih problema vidi dotepence.

Efekt spomena dotepenaca taman takav da SDP-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba Klisović, za svog prvog kandidacijskog obraćanja svijetu, više pazi kakav će mu biti naglasak, nego li na to što poručuje, taman da zvuči poput one ljupke voditeljice jednog zagrebačkog radija koja voli svaku drugu riječ akcentirati gdje ne treba. Narod bira, samo ima li birati koga!? Ili mu je da se sam za sebe pobrine. Udruga građana SOS Zagreb odlučila je pomoći sebi, drugima, gradu. Traže rokove, planove, ideje, modele. Traže sigurnost, traže da se zna tko je odgovoran, traže brzu, poštenu, kvalitetnu obnovu. Traže da se djeluje u interesu građana i zajedno s njima. Govore logično dok nude najbolje od sebe ne bi li danas, sutra živjeli svi u gradu po mjeri čovjeka. Zapravo, čini se da svakom velikom gradu u nas treba jedan ovakva SOS grupa. Samo, treba grupi i netko mudar s druge strane, a ne da se lokalni izbori pretvore u bitke za Staljingrad, na biti ili ne biti, na onu o Murti i Kurti taman da je svejedno koji će zajahati konja pa nas mamuzati.

​Udar na kritiku

​​Preko puta se takvog ne vidi, ne u zemlji u kojoj oni koji imaju vlast, ili misle da su je zaslužili, svaku dobronamjernu želju da se svijet čini bolji, čuju i vide samo kao napad na njihovu genijalnost. Dok u bijelom svijetu, recimo u Japanu, bivši premijeri odlaze samo i u suzama s mjesta šefa Olimpijskih igara jer su se usudili kazati da žene previše pričaju, u nas ništa nije vrijedno, ne ostavke nego i kakve-takve isprike. U nas se na kritiku udara prčevitošću. Zato će HDZ Alemku Markotić kandidirati za Zagrepčanku godine, a Bandić svoju suradnicu. Jer im se se može.

U danu kad se na malim ekranima secirala godina dana mandata Zorana Milanovića, još jednog u nizu koji ne trpi da nije u pravu, i dok se lamentiralo ima li u nas novog soja koronavirusa ili nema, točno u 13 sati i 9 minuta tlo se zatalasalo. Lijep je to podsjetnik da se u godinu dana nije uradilo ništa, u Zagrebu. A gdje li su još Petrinja, Sisak, Glina, Majske Poljane, Glinske Poljane… Ništa, jer ego ne da, ego Egolanda.