Inflacija u Hrvatskoj ponovo je počela ubrzavati, a razlog su cijene hrane i usluga, što je povezano s početkom turističke sezone. Očekivani rast potražnje ponuditelje usluga ponuka da pokušaju s višim cijenama s ciljem zarade. Brojni analitičari te Hrvatska narodna banka upozorili su već više puta da bi novi rast već ionako visokih cijena u turizmu mogao rezultirati padom ukupnih turističkih prihoda.

Potražnja u tom sektoru ipak nije toliko neelastična da je imuna na snažnije povećanje cijena. Ako utvrdi da su cijene previsoke u odnosu na kvalitetu usluge, brzo će nas zamijeniti nekom alternativnom destinacijom, koja se također oslanja na sunce i more. Luksuznog pak smještaja je premalo da bismo se oslonili na taj segment kao dominantni izvor prihoda, odnosno da bi mogao kompenzirati sve drugo.

No, središnju banku novo ubrzanje cijena u Hrvatskoj ne brine – očekuju da će se do kraja godine inflacija nastaviti usporavati, odnosno konvergirati prema onoj u eurozoni.

U svojoj najnovijoj publikaciji Makroekonomska kretanja i prognoze HNB se bavi upravo tim diferencijalom, razlikom između nas i prosjeka europodručja, za koji kažu da se ipak malo smanjio u odnosu na prethodne dvije godine. Zanimljiva je rečenica u kojoj konstatiraju da »dio inflacijske razlike proizlazi iz procesa konvergencije cijena u Hrvatskoj prema višoj prosječnoj razini u europodručju povezanih s postupnim približavanjem dohotka po glavi stanovnika prosječnoj razini cijele unije«.

Dakle, ono što se govorilo prije ulaska u eurozonu da će ona donijeti više cijene, ali i više plaće – samo je djelomično točno, odnosno istina je, čemu smo svjedoci, da su cijene eksplodirale, dijelom nošene općim trendom rasta cijena, koji je kod nas euro dodatno »prikrio«, odnosno lakše se sve moglo povući pod »trend«.

No, što se tiče plaća, one su rasle vrlo nejednako, više u javnom sektoru, uslijed izborne godine, a manje u privatnom, ionako nesklonom da plati radnika više no što je minimum na koji će pristati, plus što nam je sektorska struktura ekonomije takva da je više uslužna, radno intenzivna, te nisko produktivna, u čemu ta (ne)produktivnost uistinu nije mogla opravdati rast plaća i stati uz bok napuhanoj državnoj potrošnji.

Tako je konvergencija u dohocima, o čemu pričaju analitičari HNB-a, prožeta visokim stupnjem nejednakosti, a tranzicija u euro stvorila je nove sektorske dobitnike, ali i gubitnike. Prosjek je možda rastao, ali u prosjek su utrpane plaće koje bitno odskaču, dok je bolji pokazatelj medijan, jer govori o još uvijek niskoj dohodovnoj strukturi većine radnika koji se slobodno mogu nazvati gubitnicima tranzicije.

Eurozona je tako donijela novo raslojavanje, ali je iznova izoštrila pogled na neodrživu strukturu ekonomije koja visoke plaće može isplatiti samo u javnom sektoru. Iz HNB-a poručuju da će sada na usporavanje inflacije utjecati i primjena njihove mjere kojom će se građanima dodatno otežati podizanje kredita. Najviše su u zadnjih godinu, dvije rasli gotovinski krediti jer je svaki prirast plaće korišten kao poluga za kredit.

S obzirom na to da se očekuje usporavanje tog prirasta, kao i usporavanje ekonomije općenito, na što sve više utječe i proces deglobalizacije, te geopolitički i geoekonomski rizici, a ne samo ekonomski, onda treba stvoriti zaštitni sloj za prijelaz u to novo normalno, u kojem je ključna riječ neizvjesnost. No, problem je što će se mjere odraziti i na stambene kredite koji su ionako već izvan dosega velikog dijela kućanstava jer će za podizanje kredita biti potrebno imati učešće, te će omjer plaće i rate biti zahtjevniji.

Banke su već počele primjenjivati te nove kriterije prilikom procjene kreditne sposobnosti te otvoreno kažu da će veći broj zahtjeva sada biti prisiljene odbijati. Priuštivost pak stanovanja, u koju se »kunu« u Vladi, tako postaje još dalja i još apstraktnija imenica. Ako je pak ideja bila utjecati na smirivanje inflacije, potez HNB-a dobrano kasni, no lani, prije izbora, nije bilo popularno govoriti o mogućem kočenju potrošnje, iako je upravo bilo potrebno s razine monetarne politike ublažiti fiskalnu ekspanziju motiviranu dijelom političkim razlozima.

Ali, to je to »novo normalno«, u kojem fiskus postaje glavni pokretač ekonomije, a monetarna politika balansira između odgovornosti prema središnjici, pazeći opet da se ne zamjeri lokalnoj političkoj vrhušci.

Zanimljivo je naravno da HNB sada makroprudencijalnim mjerama koči potrošnju, a ECB, čijem sustavu i naša središnja banka pripada, kroz kanale monetarne transmisije sve čini da – potrošnju pokrene. Tako za nas vrijede ključne stope koje su za naše uvjete trenutno dobrano preniske, štoviše, HNB njihovo rezanje – koje ECB poduzima da bi pokrenuo kreditni ciklus i rast u eurozoni – mora kompenzirati ovakvim mjerama koje idu u suprotnom pravcu smanjenja i obuzdavanja dodatnog kreditnog rasta.

No, ne treba iz vida gubiti cijelu sliku. Rastemo brže od eurozone, i to mahom na potrošnji, ali i cijene nam brže rastu, što se tumači konvergencijom dohodaka. No, ti dohoci s početka priče rastu nejednako pa je euro nekom rat, nekom brat. Riječ rat ovdje je metafora, no nažalost je ta riječ sve prisutnija u našim životima u svom doslovnom značenju.

Iz dana u dan na globalnoj razini svjedočimo brojnim sukobima, netrpeljivostima i užasima, uz koje stasa i nova ratna ekonomija, što je pacifistu sve skupa strano i teško i za gledati, ali i teško i poražavajuće za konstatirati da tako nešto uopće jest pokretač i motivator bilo čega. Tu bi se dalo o ljudskoj prirodi, je li mir ili sukob prirodno ljudsko stanje, te je li priroda ili civilizacija primarno izvor dobra ili zla, čemu prethode brojne filozofske rasprave uoči sklapanja društvenih ugovora.

HNB se međutim u sklopu svoje druge publikacije Financijska stabilnost, u okviru »Što porast geopolitičkih neizvjesnosti znači za financijsku stabilnost« pozabavio upravo tim geopolitičkim rizicima, a onda i indeksima koji ih mjere. Pažnju mi je privuklo nekoliko njih. Prvi, za koji kažu da je najrašireniji, je indeks geopolitičkog rizika koji su razvili Caldare i Iacoviella (2022).

Ovaj indeks, navodi se, »zasniva se na analizi učestalosti novinskih izvještaja o geopolitičkim događajima, no ima svoja ograničenja« (više o tome u rečenoj publikaciji). Analitičari HNB-a ističu potom BlackRockov Geopolitical Risk Indicator (BGRI), koji, navode, »spaja podatke iz novinskih izvora s kretanjima na tržištima i investicijskim raspoloženjem«, a tu je i World Uncertainty Index (WUI) koji »mjeri ukupnu razinu ekonomske globalne nesigurnosti u političkom i gospodarskom diskursu na temelju jezične analize«.

Kasnije se u objašnjenju navodi da se »WUI (indeks globalne nesigurnosti) izračunava na temelju udjela riječi uncertain (i njezinih varijacija) u izvještajima odjela Economist Intelligence Unit (EIU) za pojedine zemlje«. Za BlackRockov pokazatelj pak kažu da osim kvantitativne analize provodi i analizu raspoloženja, pri čemu se »utvrđuje je li ton sadržaja pozitivan ili negativan«.

Da zaključim, ključna riječ je očito neizvjesnost, i to, čini se, više no ikad prije. Neizvjesnost je kao pojam u središte ekonomske analize i teorije odlučivanja postavio John Maynard Keynes koji je vjerovao da umjesto u svijetu oskudnih resursa više živimo u svijetu oskudnih informacija – naše se odluke oslanjaju na razum i informacije kada je to moguće, no većinom ne znamo i nemamo pojma što će se desiti.

Odlučujemo dakle u epistemički ograničenim uvjetima, sudarajući se sa svijetom o kojem malo ili ništa znamo, te odlučujemo, vjerovao je Keynes, ponekad i temeljem osjećaja, hira i slučaja. Kada je budućnost u pitanju, ne pomaže ekstrapolacija trenda, stvari su uvijek nove u vremenu i prostoru, kontekst je uvijek nov, no kada uistinu ne znamo što bismo, tada se pri odlučivanju i predviđanju oslanjamo na konvencije, pravila koja se temelje na vjeri da će se stvari i u budućnosti nastaviti odvijati na način na koji su se odvijale do sada.

Konvencije su istovremeno i »motka« za prebačaj preko epistemičke provalije, kada se odlučiti mora, ali nema pravih parametara kojima bismo opravdali odluku. Konvencije su stoga neka vrsta privremenog pravila koje se uspostavlja prema analogiji ili sličnosti situacije, a koja naravno ne mora biti točna i posjeduje visoki stupanj entropije. Konvencije su često utemeljene upravo na neznanju, više nego znanju, a oslanjaju se na ponašanje gomile, gdje slijedimo, umjesto da razumom prepoznamo zabludu i krenemo u drugom smjeru.

Keynes je konvencije proučavao na burzi koja provjeru odluke omogućava u trenu – u svakom trenutku možeš provjeriti kako tvoja odluka (cjenovno) kotira. Međutim, nije oportuno previše se na njih oslanjati, već treba procijeniti trenutak i izaći na vrijeme. Život se dakle sastoji od kombinacije odluka donesenih na znanju, ali i neznanju, a tada nas vode intuicije više od bilo kakvih indeksa.