Europska središnja banka povećala je ponovno kamatne stope jer inflatorni pritisci uslijed sukoba na Bliskom istoku ne jenjavaju. ECB je zadržao projekciju stope inflacije za ovu godinu na istoj razini, ali ju je još i povećao za 2027. i 2028.

To znači da se očekuje da inflacija neće skoro popustiti. Pritisci na cijene zadržat će se i tijekom iduće godine, a što će u duljem roku biti, može reći samo kristalna kugla.

Monetarna politika čini što može, poskupljuje cijenu novca, kako bi preko transmisijskog mehanizma smanjila potražnju za kreditima, te preko potrošnje i pritisak na cijene. Time ona hladi ionako slab gospodarski rast, ali nema izbora jer se barem sa strane potražnje pokušava utjecati na razinu cijena.

Energetska kriza diže cijene nafte i plina, što preko spirale troškova utječe na sve druge cijene. Uz to, suša je utjecala na urode i može se očekivati poskupljenje hrane.

Kada rastu ključne stope, raste cijena zaduživanja za građane, tvrtke, ali i javni sektor, državu, a hrvatski državni proračun, prema smjernicama do 2028., za ovu godinu pak navodi najveće potrebe za zaduživanjem, čak 14,6 milijardi eura.

Nešto se od toga zasad refinanciralo preko trezorskih zapisa koji se prodaju građanima, te dugoročnih vrijednosnih papira, a do kraja godine očekuje se još obaveza koje će doći na naplatu i koje će trebati pokriti.

Bez obzira što je rejting investicijski, kamate generalno rastu, pa se i po toj osnovi može očekivati povećani trošak za proračun. Trošak kamate bit će nešto što će se sve više osjetiti.

Iako je riječ o manjim pomacima, a to se već vidi na prinosu na trezorce, u masi nije zanemarivo. Javni dug i proračunski deficit treba zadržati unutar mastriških gabarita što u uvjetima rastućih troškova i usporavanja rasta BDP-a Vladi postaje sve veći izazov. No, u suprotnom se riskira rejting, a onda još skuplje zaduživanje.

Oko rebalansa proračuna bit će napeto, no ipak još ne toliko jer je sezona ipak ispunila očekivanja. Rast cijena i izvrstan kolovoz bili su dovoljni da sve ostane na lanjskoj razini.

Na rashodnoj strani rastu troškovi jer idu subvencije građanima i gospodarstvu za troškove struje i plina pa su javne financije sve više u škarama potreba i mogućnosti.

Trošak povećanog ulaganja u obranu favorizira se s razine EU-a, te je izuzet iz računanja deficita, međutim, realno postoji i realno – istiskuje nešto drugo. Ide i porez na ekstraprofit tvrtki koje mogu vršiti dodatni pritisak na cijene, a uvodi se i hrvatski investicijski račun, gdje će se građane porezno poticati, ne samo da kreditiraju državu, kao do sada, nego i da preko tržišta kapitala kreditiraju korporativni sektor.

Tom sektoru trošak zaduživanja značajno raste – tko je mislio investirati već je to trebao učiniti. Cilj je sada nekako mobilizirati novac koji leži na štednji u bankama i preusmjeriti ga prema poduzećima.

To bi inače trebao biti posao banaka, no od njih je za očekivati tek to da će nakon rasta ključnih stopa još više svojih viškova likvidnosti prelijevati na račune u središnju banku.

Jer sada na tamo položeni novac, bez ikakvog rizika, dobivaju prinos od 2,5 posto, a s obzirom da je predsjednica ECB-a Christine Lagarde rekla da očekuje da će inflacija perzistirati, bit će i veći.

Tržišta spekuliraju da ovo nije kraj rasta ključnih stopa, odnosno da je moguće da će prema kraju godine ići prema 2,75 posto, a tijekom iduće godine preko 3 posto.

Tako ECB, dok građane brani od inflacije, banke hrani visokim profitima. Anti-euro sentiment u takvim uvjetima značajno raste, i od strane desnih, ali i lijevih stranaka.

Prve euro kritiziraju jer nije dovoljno nacionalan, a drugi jer simbolizira kapitalizam. Bit će sve više nezadovoljstva jer će se i ekonomska situacija pogoršavati.

Cijene će biti sve više, kao i kamate. Lagarde pak veli da je euro – nikad popularniji. Ili je optimist, ili ima informacije koje mi nemamo. Što se tiče hrvatskog gospodarstva, očekuje se da privatni sektor preuzme inicijativu.

Jer država više nema para. No s obzirom na boljke tog sektora, ali i poslovičnu slabost privatne incijative, čeka nas razdoblje slabijeg rasta. Projekcije za eurozonu za ovu godinu su 0,9 posto rasta, dok bi se rast BDP-a Hrvatske trebao ipak održati iznad 2 posto.

Smanjuje se diferencijal između nas i prosjeka eurozone jer naš rast snažno usporava. Iz Vlade prema poslovnom sektoru šalju apele o potrebi povećanja produktivnosti.

Istovremeno, uvode nove poreze. Jesen uskoro i kalendarski počinje, no iako se iz Vlade trude održati neki privid normalnosti, za njih više ništa nije kao prije.

Da i nema afere s otpadom, bilo bi teško održati konce u rukama. Ako se gleda čisto ekonomski, dolazi do promjene ciklusa. No, ispada da je i to kamilica u usporedbi s aferom oko otpada koja je u međuvremenu isplivala na vidjelo i zove neminovno i na političku odgovornost.

Vlada ima dovoljno ruku, ona ima političku podršku, lojalne partnere, čak i žetone koji stoje u redu da bi se priklonili čak i ovakvom HDZ-u, oslabjelog rejtinga. No, pitanje otpada neće se riješiti niti brzo niti se na to može zaboraviti.

Ministar Ćorić tako vjerojatno više voli da ga se pita bilo što iz financija, koliko god teško bilo, nego da ga »gađaju« pitanjima iz njegovog bivšeg resora, a praktički sve samo to zanima.

Uglavnom, iz Vlade se trude ponašati kao da se ništa posebno ne događa, vraćaju se u resore, ali sve o čemu govore i sve što se radi završava na jednoj temi – otpadu.

Sada su za rješavanje tog problema isturili Branka Bačića. On je prvi nekako uvijeno priznao da postoji i politička odgovornost. Ministar Glavina pak govori da je godina izvanredna.

Misli na turizam. Pokušava. Ali, ne – godina za HDZ nije dobra: ovo je neprobavljiva afera koja drma stranku. Već su tako počela kružiti imena potencijalnih Plenkovićevih nasljednika.

On si je dodatno sam odmogao hladnim negiranjem težine situacije. Tu sad priliku traži Most koji je od oporbenih stranaka bio najangažiraniji u ovom pitanju. Ponavljaju se narativi da bi opet mogli s HDZ-om, ali bez Plenkovića.

Grmoja je to demantirao. Kaže da nije bio deset godina u oporbi da bi HDZ promijenio – može ga, kaže, eventualno zamijeniti. Oni očito ne žele biti samo junior partner.

Radije bi bili glavni. No, pitanje je koliko je to realno. Kaže da im ide u prilog i jačanje suverenista na razini EU-a. No, pitanje je koliko će i oni zagrabiti. Ljevica šuti.

Možemo! i Most pak nikako ne mogu zajedno, iz ideoloških razloga, i izgleda da nema tog pitanja, koliko god ozbiljno bilo, da bi se tu desila neka »pomirba«. Ni ekocid očito nije dovoljno jak razlog da se nezadovoljstvo građana pretoči u artikulirani politički krik za promjenu.

Europa se pak dovela u situaciju da joj poredak i vrijednosti brane mainstream liberali koji progovaraju s pozicije kapitala ili zagovaraju koaliciju voljnih. Zato jača nezadovoljstvo koje nažalost prelazi u nacionalizam i izolacionizam.