Država se zadužila na domaćem tržištu kapitala. Izdana je obveznica, prikupljeno 1,25 milijardi eura. Iznos će biti upotrijebljen za refinanciranje postojećih obveza i financiranje proračunskih rashoda. Isto tako, Vlada je donijela odluku da čak 60 posto dobiti javnih poduzeća u obliku dividende povlači u državni proračun. Time će namaknuti još 200 milijuna eura. Prije toga, izdavani su trezorci, tko zna koji u nizu, također uz »atraktivnu« stopu. Koju svi mi, kao porezni obveznici, plaćamo. Informacija o novom zaduženju plasirana je uz »pojašnjenje« da je državu to »dodatno afirmiralo kao atraktivnog izdavatelja«. Odluka o povlačenju dobiti iz javnih poduzeća nije posebno obrazlagana. No, jasno je da proračunu treba novca, pa se dobit, umjesto da se reinvestira, izvlači za tekuće rashode.

Turistička sezona otkrila je, naime, novu rupu – lipanjsku, umjesto tradicionalne – srpanjske. Lipanj je podbacio. Srpanj i kolovoz vadit će se na »last minute«. Panika raste. Bolje se zadužiti i pripremiti na veći podbačaj na vrijeme. Turizam je, kaže premijer Plenković, dosegnuo limit. Točno, uz postojeću razinu kapaciteta, više se od njega ne može ni očekivati. Lupilo se u plafon. Djelatnost od koje se mahom živi traži strategiju, koje nema. Pa se »ex cathedra« apelira na restorane i iznajmljivače da snize cijene. Kao da oni to već ne bi napravili da u tome vide računicu. Ljudi koji su u turizmu godinama, desetljećima, gotovo su uvrijeđeni da im se tako docira, jer odavno imaju posve razrađenu politiku cijena. Čim vide da potražnja pada, prilagođavaju cijene. I trgovine to rade. I pekare. Nekoliko cijena za isti artikl u realnom vremenu. Čak i unutar istog mjesta, grada, neki pekarski lanci imaju sezonalne i normalne cijene. Što je kvart bliže moru, cijena je veća. Ako je udaljen tek pet minuta hoda uzbrdo, vraćamo se i vremensku zonu unazad: u zimske cijene. Svi su se digitalizirali. Svi su brzi. Prebrzi za Vladu. I za građane. Koji samo gledaju tu kakofoniju. I plaču za kunom. Pa nije to inflacija iz osamdesetih. Kao što je i sam turizam drukčiji. Apeli i prozivanja neće pasti na plodno tlo. Svatko gleda sebe, kako da više zaradi i bolje prođe, što je normalno. Zašto bi se netko žrtvovao za državni proračun? K tome uz veće porezne namete. A proračun ionako hrani previše agencija i institucija. No, bit će sve u redu. Imam filing da će rujan sve popraviti.

Proračunska se politika međutim isprsila u Ankari. Na skupu NATO-a se ministar Anušić pohvalio da smo za obranu, oružje, te stvari, izdvojili i više no treba. Tu smo iz zalaganja dobili peticu, kod Trumpa i Ruttea valjda. Strahovalo se malo što će reći Milanović. Ali, on je razočarao. Nije rekao ništa skandalozno. Pa premijer Plenković nije imao na što jako replicirati. Ali je ipak replicirao. Imao je potrebu reći da je on europski doajen koji spašava naš obraz. Milanović je govorio da nikome ništa ne radimo iza leđa, nismo u Koaliciji voljnih, ali, istina, kaže, nitko nije ni pitao. I ne doživljaju nas, veli, kao mi sami sebe, da u nečemu stršimo. U prijevodu, nismo baš top-tema, niti najvažnija stvar NATO-u, koji ima drugog posla, nego se baviti time jesmo li baš mi u Parizu ili nismo, i imamo li jednu, dvije ili tri vanjske politike, svađaju li nam se predsjednik i premijer… Istina je da smo mali i nemamo previše izbora. Ali, ne moramo biti baš u prvom redu. Kao što ni Milanović nije bio u prvim redovima na zajedničkoj fotografiji. Bio je gore lijevo – kada se gleda iz perspektive promatrača. Ako se gleda iz perspektive sudionika, onda je bio gore desno. Možda je to recept za njegovu moguću kampanju. Koju je zanijekao, po tko zna koji put. A Hajdaš Dončić odahnuo. I Plenković, naravno.

Hajdaš u principu ne bi previše o ustavnoj krizi niti tim političkim pitanjima. Pa o čemu ćeš onda, ako se kandidiraš za premijera? Pa nema više fah-idiotizma, ne prolazi. A zašto? Jer nema ni faha. Sve je relativno. I sve je spektakl. To recimo zna Donald Trump. Koji tako shvaća i nogomet. Sve se tako lijepo vidi na jednoj običnoj slici. Zato SDP mora opet preispitati izazivačke politike. ‘Plenkovićeva inflacija’ već je dosadila. Do druge godine je neće više ni biti. Knjige nitko ne čita. Stalnim ponavljanjem i kuknjavom i ozbiljne se teme, siromaštvo, neimaština, nekako banaliziraju i razvodne. Možemo i SDP drže se ovaj puta skroz skupa. Možemo ni samo ne zna što bi u ovoj situaciji, ni hoće li biti te dvostruke liste SDP-ovog predsjednika u sjeni. Ali, fotelje su već podijelili. Lalovca je nekako previše. Hoće, i u socijalu, i zdravstvo, i u centralno bankarstvo. Da bude 786. zaposlenik HNB-a? Možda bolje da sad odu na godišnji. Mogu samo pokvarit’.

Na monetarnom planu svašta novo. Naš HNB dobio napretek novog posla. Morat će licencirati svako prodajno mjesto koje želi odobravati obročnu otplatu. Djelatnika je u središnjoj banci puno. A posla sve manje, iako oni tvrde suprotno. Monetarnu politiku vodi i veće banke nadzire Europska središnja banka. HNB piše publikacije, govori o kibernetičkim napadima, potrošačkim košarama i sličnim stvarima koje su sve samo ne monetarna politika. Zato je licenciranje došlo u pravom trenutku. Boris Vujčić je otišao u ECB, kao što je poznato. On je istinski doajen. Treba znati imati i budućnost u europskim institucijama, ne samo prošlost. Inače, taman kada se ovaj dvojac Lagarde-Vujčić »zalaufao«, pa se dogovaraju, rukovode, odlično si nekako pašu, Lagarde razmišlja da napusti taj monetarni brod. Želi iz središnje banke otići prije kraja mandata u listopadu iduće godine kako bi stigla na predstojećim predsjedničkim izborima u Francuskoj podržati centrističkog kandidata. Jer se boje naleta desnice. Macron se više ne može kandidirati, ali već govore o njegovom povratku ne tako daleke 2032. Razmišljaju stoga koga da isture i kako da zbiju redove na liberalnom centru. Njena će pomoć, vjeruju, dobro doći. Ako ode dok je Macron predsjednik, onda on još može utjecati na to tko će biti novi guverner ECB-a. U igri su već neka imena. Uglavnom, Lagarde bi iz monetarne politike mogla u »pravu«, a Macron, koji je došao iz investicijskog bankarstva, mogao bi se u njega privremeno vratiti.

Europske elite tako skaču po pozicijama da bi ih očuvale. Bankari postaju političari i obratno. Europa regulira, paradira, nadzire. Europa se naoružava, udružuje, razdružuje i prijeti. Europske elite spašavaju same sebe. Doajenima je sve teže spasiti obraz. Na djelu je militarizacija ekonomije, pogotovo civilnog industrijskog sektora. Njemačka, taj bivši motor eurozone, grozničavo traži način da uposli svoje propale pogone. Europa sada i štedi i reže. Kako bi nahranila vojske. Europa iznova pogoduje kapitalu, a pritišće radnike. Političke promjene stoga su vjerojatno neizbježne. A promjena nije uvijek nužno na bolje. Jer, da se razumijemo, Europa jest i dalje najbolje mjesto za život. No, ne mora se biti Krleža da bi se uočila dekadencija Europe danas.