Postoji tisuću razloga zbog čega netko neće izaći na bilo koje izbore, pa tako ni na izbore koji će se održati 12. ožujka 2023. godine. Riječ je o izborima za 34 riječka mjesna odbora.

Ne izlaze ljudi na lokalne izbore, europski izbori su im strani, parlamentarni izbori su takvi da su svi oni isti pa zašto gubiti vrijeme, a ništa nije bolje ni s predsjedničkim izborima u Hrvatskoj. Najčešći su argumenti za neizlazak na izbore da čovjek nema za koga glasati, ili neizlaskom na izbore šaljem jasnu protestnu poruku. U raspravi da je riječ o pogrešnom izboru ljudi se brane da je to njihovo demokratsko pravo i da ne žele da im netko pametuje. I u pravu su. No, koliko god to demagoški i deplasirano zvučalo, svaki izbori u demokratskom društvu su bitni, a oni koje su birači izabrali snažniji su proporcionalno postotoku izlaznosti. Mala izlaznost znači mali legitimitet, a mali legitimitet je vrlo demotivirajući za one koje su izabrani i najčešći argument višim političkim razinama da nema potrebe ništa mijenjati jer ljudi nisu zainteresirani za bilo kakvu promjenu. Jer da jesu, izašli bi na izbore i tako poslali snažnu poruku. Postoji još jedan čimbenik koji u zadnjih nekoliko izbornih ciklusa demotivira ljude da iskoriste biračko pravo. To su društvene mreže. Sva energija koja se ulaže da se na društvenim mrežama kritiziraju politički moćnici potpuno je uludo potrošena ako se ona ne usmjeri prema biralištima. Elektronsko glasanje u Hrvatskoj nije uvedeno i pitanje je kada će se uvesti. Dok je tako, sav bijes koji se kanalizira preko društvenih mreža služi tome da se umiri savjest, ali vrlo malo utiče na one koji donose odluke i koji su razlog toga bijesa.

Nema ni jednog riječkoga kvarta za koji nije osnovana neka grupa na društvenim mrežama u kojoj građani upisuju statuse kojima upozoravaju na brojne nepravilnosti. Onda uslijede komentari kojima se daje oduška zbog neefikasnosti sustava da ispravi ono što ne valja.

Dobro je da je tako jer se takvim upisima može upozoriti na ono što ne valja i što bi trebalo ispraviti. No, u konačnici bez poruke na biralištima teško da će se oni koji donose odluke previše zamarati zbog nezadovoljstva građana koje ostaje u virtualnom svijetu. Oni jako dobro znaju da je jedino bitno što će pokazati glasački listići. Kako na izborima za mjesne odbore, tako i na svim ostalim izborima.

Nedavno je na Drenovi pokrenuta hvale vrijedna inicijativa na društvenoj mreži kojom se želi promijeniti loše stanje u kvartu. Ta je inicijativa s razlogom pohvaljena jer je sve što je dijagnosticirano kao problem i te kako opravdano. Riječ je o inicijativi ljudi koji nisu ni na koji način politički organizirani, ali smeta im komunalni nered i osjećaj nesigurnosti koji je sve samo ne subjektivan. Organizirana je online peticija, ali nakon toga bilo ju je moguće i fizički potpisati. Sve je to pokrenuto paralelno s raspisivanjem izbora za riječku mjesnu samoupravu. Da se kojim slučajem ova inicijativa pretvorila iz online sfere u političku inicijativu koja bi završila sastavljanjem nezavisne liste koja bi se prijavila izbornom povjerenstvu, vrlo je vjerojatno da bi i te kako dobro prošla kod birača. Ljudi koji stoje iza toga nisu politički kontaminirani, što je već veliki plus. Ali nije. Izbori koji će se održati za četiri dana pokazat će tko će ući u Vijeće mjesnog odbora Drenova i tko će biti izabran za predsjednika. Oni koji dobiju većinu i izaberu predsjednika mogu respektirati inicijativu za sigurniji kvart, ali i ne moraju. Razlika je u tome da je grupa ljudi kojoj je stalo do načina na koji se živi u kvartu sama mogla dobiti priliku provoditi inicijativu u djelo, a ovako će zavisiti od novog vijeća mjesnog odbora. Koje i te kako može biti zainteresirano za akciju, ali i ne mora. U drugom slučaju ostat će kukanje po društvenim mrežama i pisanje komenatara punih gorčine na mjesni odbor, na gradsku vlast i na politiku kao takvu.

Kada je prije osam godina sagrađeno novo naselje na istoj Drenovi, svaka kiša je zbog loše zamišljenog projekta uređenja okoliša odnosila zemlju na pločnike. Jedna predstavnica stanara je odlučila pisati mjesnom odboru kako bi upozorila na problem. Svi su joj se smijali i odmahivali rukom. Kao, je li ona normalna, pa neće nitko graditi 50-ak metara zidića. Nakon nekoliko mjeseci došli su radnici jer je mjesni odbor podržao inicijativu i zidić je sagrađen. Ni dječja kolica, ni cipele građana nisu više blatni nakon svake kiše. Zahvaljujući tome što je netko odlučio prestati kukati i pokušati promijeniti stvari. I nije to napravio na društvenoj mreži, već je to napravio slanjem jednog dopisa e-mailom mjesnom odboru.