Poslije četvrt stoljeća eto mene opet u Poljskoj, prvi put na obali Baltičkog mora. Onda bijah u Krakowu, u kojem je s početka krvavog dvadesetog stoljeća studirao i našijenac Ivo Andrić, jedini naš literat nobelovac, a mladomisnik svojedobno bio i Karoly Wojtila, poslije prvi papa Slaven i najslavniji nasljednik svetog Petra u našim životima, a u mladosti čeljade od krvi i mesa, dušom i tijelom odano i nogometu i pokretu otpora, čovjek.

Daleki alkoholno, a bezmalo i mesno, isključujući perad i ribu, prohibicijski poljski dani, sluteći Walese, »Solidarnosti«, promjena… Kao predavač Oblika novinarskog izražavanja u mojoj Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji, s kolegama profesorima u Poljsku sam odjezdio autobusom, s tradicionalnim dugočasnim gnjavažama na svim granicama socijalističkih zemalja i kojekakvim dogodovštinama.

Voćka čudnovata

Minule sam nedjelje prema Poljskoj poletio s venecijanskog aerodroma »Marco Polo«, via Frankfurt, u koji sam prvi put odletio u veljači 1974., na legendarnu »majstoricu« nogometaša Jugoslavije i Španjolske, koju će trijumfalnom učiniti ljudina Josip Katalinski, Škija, jedinim i pobjedonosnim pogotkom na Waldstadionu, on centarhalf, u inat svim napadačima, među kojima najslavniji bijaše Dragan Džajić.

Dobri Škija lani, bolno prerano, ode u dobra spominjanja, a ja zarad odlučujućeg susreta naših »kockastih« protiv Španjolaca, neusporedivo jačih od onih frankfurtskih, ovog puta krenuh na EURO 2012. u Gdanjsk.

O utakmici sve znate, ratničkim vokabularom, nažalost prevladavajućim u mnogim sportskim rubrikama – pali smo časno. Zato sam neusporedivo tužniji bio prije četiri godine u Beču, kada su izbornik Bilić, vratar Pletikosa i ini protiv Turaka bezumnom žurbom poništili pobjedonosni pogodak Klasnića i počinili kolektivni harakiri.

Da je u Gdanjsku Rakitić bio umješniji i sretniji, a Casillas neiskusniji i brzopletniji, da je u korist naših dosuđen barem jedan jedanaesterac možda bi naši miljenici svladali evropske i svjetske prvake, vođene nogometnim intelektualcem Iniestom; ali, da su Španjolci u prvom poluvremenu kaznili dvije kardinalne greške naših defanzivaca. Nogomet je ipak samo igra, a lopta voćka čudnovata.

U nepuna tri dana uz poljsku obalu Baltika ja sam ipak uživao. Spavao sam u Gdinji, gledajući s prozora hotelske sobe, vojno-mornaričke, teretne, ribarske i izletničke brodove, jedrilice, sunce koje prije pet sati crveno, crveno izranja iz mora, a dan iščezava polako, polako.

Odrastao sam na Mediteranu, naš mi je Jadran najdraže more na svijetu, ali ne bih bio iskren kada ne bih rekao da me trojstvo poljskih gradova na Baltiku, Gdinja-Sopot-Gdanjsk, za Poljake Trojmiasto, našijenski Tromjesto vrlo ugodno iznenadilo.

A Sopot oduševilo! Od najmnogoljudnijeg Gdanjska, cca 450.000 žitelja, do najmaloljudnijeg Sopota, sa četrdesetak tisuća duša i – velikim srcem. Sve Riječana i ine našijence, a i mene osvojila je sopotska Ulica junaka Monte Cassina, koja je od 1963.godine šetnica.

Od ubave crkve svetog Jurja do lijepe pješčane plaže, ima više restorana i kafića, suvenirnica i butiga nego cijela naša Opatija zajedno – za svačiji izbor, novčanik, dušu. Banjsko lječilište i ljetovalište ne zaboravlja da je u njemu rođen glumac Klaus Kinski, a živio poljski predsjednik Lech Kaczynski, a diči se i najdužim drvenim gatom u Evropi, dugačkim 515,5 metara.

Gledajući ga Mare moj i ja jednog smo dana zavrnuli nogavice hlača i preko baltičkog finog pijeska, koji me očas vratio na mel crikveničke plaže mog djetinjstva, ukoračili u Baltik. Plićak je je dugometarski, ali bi do Danske ili Švedske, do koje voze trajekti, teško doplivao i naš Veljko Rogošić.

Monte Cassino

Među uličnim portretistima na Monte Cassinu ugledao sam i dobrolika mršavka srednjih godina. Glavom i bradom, žućkastom i orijetkom – Leslaw Kuczerski! Velemajstor karikaturalnih portreta, ponajviše političara i nogometaša.

Obećao sam mu da ću sutradan, kad sam već zarad Eura 2012. u Poljskoj, kupiti njegovu knjigu »Krolowie futbolu«, što će reći »Kraljevi nogometa« (tekst na engleskom i poljskom), ali ga i – portretirati! Začuđeno se nasmiješio, ali sam sutradan ispunio obećanje.

Od srca obradovao i nasmijao svom portretu, pokazujući ga kolegi, a meni se zahvalio kolegijalnom posvetom u knjizi s korica koje me i na mojoj Torfretti gledaju Rooney, portugalski i brazilski Ronaldo, Drogba, Tevez, Ronaldinho, Messi, Pele, Platini, Maradona, Boniek, Zidane, a sa stranica i ostali asovi. Izmijenili smo vizitkarte, gens una sumus. 

Švrljajući Gdanjskom, lijepim i urednim, razgledao sam i brodogradilište u kojem je povijest mijenjao Lech Walesa. Gdanjski se aerodrom zove »Lech Walesa«, imenom čovjeka koji se borio i protiv – kulta ličnosti. Iako Walese odavna u dnevnim ćakulama sunrodnjaka. Slavno brodogradilište nije moćno kao prije, prva poljska luka, kažu, i dalje radi dobro, bjelosvjetski turisti kupuju i jeftini i skupi jantar, vađen iz Baltičkog mora.

Crkva svete Marije i dalje je najveća ciglena crkva na svijetu, ali je meni nekako draža samozatajnija crkva svete Katarine. I poslije dvadeset i pet godina teško razumijem govor Poljaka, sve mi je nekako – čččššššžžžž, čitanje poljskih riječi ide mi bolje.

Ljubaznost prolaznika, recepcionera, konobara i prodavača vrhunska je, a bome i poštenje taksista, s obaveznim uključenim taksimetrom. Cijene? Nama podnošljive, a domaćinima – kako kome. Kao i posvuda u svijetu. Rado bih očas opet u Trojmiasto.