Izuzmemo li uistinu lijepu i prigode dostojnu haljinu što ju je odjenula supruga našeg premijera za veliku parišku proslavu najvećeg francuskog praznika i zanemarimo li činjenicu da su i zastupnici odlučili krenuti na more nakon još jedne sezone besplodna saborskog ćaskanja, bio je ovo uvelike tjedan velikih ukazanja. Ukazanja su se mahom događala na malom ekranu da bi se svijetom poslanje širilo putem gomile manjih ekrana. Jer, kako primjerice odoljeti kadru u kojem kandidat za prvog čovjeka Hrvatskog olimpijskog odbora Dragan Primorac u ruci drži čašu vode obične pa se kune da je čist k’o ta voda. Nikako.

Nu, čist k’o voda!? Pola sata je čovjek na N1 televiziji govorio o svemu i svačemu, mahom o tome kako je bezgrešan i sada, kao i onda kada se kandidirao za koješta, da bi svaki put nanovo izgubio izbore. A onda je poslušao garant onog PR maga u sebi (nije ga valjda platio op.a.) i izvukao odnekud čašu vode nalivene iz slavine da se vidi koliko je proziran. Budi moja voda, eto predizbornog slogana u Dragana Primorca, onog koji je volio biti predsjednikom više od ičega. Ako mu i ne uspije, opet, ostat će upamćen kao prvi koji je vodu koristio u promidžbene svrhe ove vrste. Od istine koja je voda duboka do čovjeka koji je bistar k’o voda trebala nam je tek koja godina. Inače za čelno mjesto HHO-a bore se samo dva čovjeka, možda tri. Nakon saznanja da postoje ljudi Pavleku nalik tko bi to, do đavola, i htio.

Drugo ukazanje je nama ionako bilo važnije, dragocjenije, analizi podložnije. Slaven Bilić je drugi put među Hrvatima i svima koji se tako osjećaju kada ih pitaju za koju nogometnu reprezentaciju navijaju, to je važnije od vlastita života. Tamo gdje je do jučer bio Dalić sada će biti Bilić, koliko god se dio one stručne javnosti trudio kazivati da nam se nikada nije isplatilo istog čovjeka dvaput imenovati. Ima ih što potvrdu dobivaju svake četiri godine, ili pet, pa se nitko ne buni, no to je valjda neka druga priča. Uglavnom, Bilić je izabran, pa je na Biliću bilo i da se pred novinarima i kompletnom javnošću ukaže. Ako potpisnika ovog teksta pitate uvijek je lijepo vidjeti pripadnika neke svoje generacije kako se hvata neke važne dužnosti, tim više ako ste u istom gradu odrastali, ako mu makar po čuvenju znaš oca i mater, ako zajedno pamtite samo sretne neke dane. Dane od dobrog nogometa, pa dane od posve pristojne glazbe, pa dane od socijalne neke osviještenosti, pa dane kad su i nogometaši završavali škole prije nego su transferom pokrili minus na roditeljskim računima. Slaven Bilić zvan Nane uistinu jest uvijek bio mrvu drugačiji od svojih suvremenika, barem na početku balade kada je jedino važno bilo srce junačko dok se na terenu hrva s protivničkim igračima. Generacija je to taman da za ukazanja primijetiš i ono malo manjka kose na tjemenu, ili gdjekoji majstorski odrađen falši zub, pa da ti detalji budu vrijedni svekolikog razumijevanja ako ne i odobravanja. Vrijeme čini svoje, ne treba se i ne može kontra toga, i Bilić to ni ne radi. Njegov prethodnik je stario drugačije, ako već nije bio uvjeren da mu vrijeme ništa ne može.

Tako se čini, no nije javnost došla svjedočiti ukazanju vizuala radi, koliko god on bio važan. Došli su čuti riječi izabranog, a ako išta zna Bilić, zna lijepo divaniti. Vidi se tu i iskustvo bivstvovanja po bijelom svijetu, talenta za vođenje razgovora što ga je brusio i kroz serijal intervjua s uistinu najvećim svjetskim sportskim zvijezdama, a ako je i suviška riječi kadikad nikada se tu ne poseže olako za nebeskim tijelima i jeftinom simbolikom. Odmjereno je, pogotovo kad se o nogometu priča, a dade se vidjeti i neka prihvatljiva doza samouvjerenosti temeljena na znanju. No, onda se dogodilo ono što se dogoditi moralo. Dok je sportske novinare zanimala formacija s kojom kani igrati, Hrvoje Krešić s N1 televizije učinio je mrvu drugačije pa Bilića pitao smeta li ga išta komentar onog dijela javnosti koji ne sumnja uopće kako novi selektor nije dovoljno desno da bi bio selektorom Hrvatske.

– Imam već neke godine, ne čitam stvari koje mi ne odgovaraju. Mogu samo reći ako sam ja nedovoljno desno onda taj svijet ne valja. Svijet je u problemu velikom ako ja nisam dovoljno desno, kazao je Bilić.

Koliko nam je selektor nogometne vrste desno? Koliko treba biti desno? Tko je taj koji ocjenjuje valjanost te desne pozicije? Što ako ste, avaj i kuku, lijevo? Može li se biti lijevo i biti selektor? Što ako ste recimo Klopp, ili ne daj Bože Tuchel, a želite biti izbornik hrvatske nogometne vrste? I kad je to koliko si desno postao kriterij? Mali milijun pitanja iznjedrilo je Bilićevo priznanje, pitanja što sa sportom veze nemaju, s prirodom jedva nešto, ali zato imaju itekako veze s politikom i društvom. Je li se to na koncu Bilić nekom pravda, ili se to Bilić suptilno ruga desnici i onom u što se pretvorila kad od njega, koji drži desnicu za himne na srcu, traži dokaz pravovjernosti!? Jedno pitanje i jedan odgovor razbacao je normalan neki svijet kojekuda. Evo, ako ne čuješ na lijevo uho i ako sve ljude stavljaš sebi s desna da ih bolje čuješ, jesi li svijetu lijevo ili si o desnom ovisan!? Gdje je lijevo ako je desno nikad desnije, dade li se i to pitanje postaviti čisto da znamo gdje se recimo nalazi lider SDP-a i onaj čelni Možemovac!? Jedna obična presica bacila je nakratko svjetlo reflektora čak i na zaboravljenog asa zvanog Zlatko Canjuga. On je, ako pamćenje ne vara, onomad za potrebe parlamentarnih izbore smislio slogan »Leve iti ne!« Vizionarski je to očito bilo i da je sada u koga osjećaja za poduzetništvo tiskao bi mali milijun majica s Canjuginom porukom i tjerao kompletna stožer reprezentativni da samo u njima na presice izlaze.

Samo, stavimo li šalu na stranu, činjenica jest da se Biliću u startu počelo vagati na kojoj je strani i koliko. Za jedne pretjerano domoljub, za druge nikakvi domoljub. Poslije Dalića i njegove retorike, poslije saznanja da nas je na vrhu nogometna svijet održala kolektivna molitva a tek onda taktika, tko god da je zasjeo na Dalićev stolac slabo je desno. Ispada tako da izbor za selektora nije izbor najboljeg trenera među Hrvatima već izbor najvećeg Hrvata među trenerima. Jedina je nevolja što su u ovoj zemlji mnogi preko noći prestajali biti dobri Hrvati, očito zato jer nisu bili dovoljno desno. Olako se masa rješavala pametna svijeta, pa su im slabo desno bili i Vlado Gotovac, i Dražen Budiša, i Vice Vukov, i Boris Maruna. I ne bude li rezultata, posve je izvjesno da će im se pridružiti i Bilić sve da je najbolji čovjek na svijetu i najbolji selektor ikada. Dobrota je kriterij samo u svetim knjigama, koliko si desno kriterij je u našim malim sitnim životima. Tko li ga je samo amenovao da je znati!? Kad se to dogodilo i gdje smo mi za to vrijeme uopće bili!? Nije valjda da je to onaj tren kad premijer stišće ruku MPT-u!? A opet, uvijek su male stvari te koje pokreću velike budalaštine.

Desno je u modi. Istina je u vodi. Voda je iz vodovoda, »levo« nije moda. U pravu je Bilić, s ovim društvom nešto opako ne štima kad su kompetencije daleko manje važne od političkih preferencija. Jest svjetski je trend to desnilo no to je i razlog više da ga se kanimo. I pokušao je to Bilić maknuti s dnevnog reda, no veliko je pitanje je li u tome uspio. Prije će biti da i nije i da nas u budućnosti čeka, kako dokazivanja na terenu, tako i oni van terena. Svako malo dati neki znak da je pravi Hrvat, čini se stoji u opisu selektorskog posla. Primorcu je zato milijun puta lakše biti, jednostavno te ne izaberu, opet, i miran si, miran k’o voda sve da je bura u čaši razgrće.