Bila su to najbolja vremena, bila su to najgora vremena, rečenica je iz romana Charlesa Dickensa kojom je ovaj tjedan predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen započela svoj govor o stanju Unije. Von der Leyen je dugo govorila. Sadržajno je rekla malo, no ipak se njen istup analizira danima. Ako je nešto uspjela, a onda je uspjela iznervirati Donalda Trumpa. Kanadski premijer Mark Carney, inače bivši guverner središnjih banaka, Bank of Canada i Bank of England, poželio je jaču suradnju s Europskom unijom, što je von der Leyen prihvatila te pozvala Kanadu da postane pridružena članica EU-a. Nedavno su i neke europske zemlje odbile članstvo, a sada u EU hoće velika Kanada. Kako da EU tu priliku propusti? Moguće je da je von der Leyen tako htjela ojačati i svoju poziciju, jer, evo, konačno donosi nešto novo, neki diplomatski iskorak koji bi potvrdio ulogu i reputaciju Unije u svijetu. Carney je rekao da se gospodarskom suradnjom jača suverenizam, što i jest njihov cilj, oduprijeti se ekonomskim i političkim pritiscima iz SAD-a. Nije trebalo dugo čekati, a s druge strane Atlantika zagrmio je američki predsjednik Trump koji opet prijeti carinama. Carney je rekao da nije cilj sklapati saveze radi drugih nego radi jačanja vlastite pozicije. Carney i Trump imaju povijest. Trump je svojevremeno pokazivao i političke pretenzije prema Kanadi koju je nazivao 51. američkom državom. To je izazvalo otpor i inat Kanađana koji su potom odbijali kupovati američku robu. Izabrali su i jednako odlučno političko vodstvo.

Kanadski premijer pokazao se kao tvrd orah. Nakon dugogodišnje karijere u međunarodnim financijama, odlično se snašao i u političkim vodama. Prvo je na unutarstranačkim izborima pobijedio oslabjelog Justina Trudeaua, da bi potom liberale u Kanadi ponovno doveo na vlast. Ukinuo je i neke poreze koje je Trudeau uveo, te se dodatno približio građanima. Iako je liberal, drukčiji je od svog prethodnika, a svoju je politiku nazvao pragmatičnom. Trumpu se suprotstavlja otvoreno i jasno, govori bez uvijanja, svi ga razumiju, pa mu popularnost raste. Okrenuo se sada Europi, koja je prihvatila pruženu ruku. Prijateljstvo Europe i Kanade u ovim je trenucima posve prirodno i logično. Poslovični Carney zna da vremena nema, a i Ursula je odlučila ubrzati. Mnogi joj zamjeraju kako se uopće usudila solirati. No, EU mora odlučiti hoće li se snažnije ujediniti ili će kritizirati baš svaki korak svog »menadžmenta«. Ako se hoće kritizirati von der Leyen na vanjskom planu, onda je to manje ono kako se sada postavila prema Zapadu, iako se može reći da je savez s Carneyem na neki način diplomatska crvena krpa za Trumpa. Ali, Zapad je naravno i dalje u domeni diplomacije.

U fokusu vanjskopolitičkih analitičara je naravno najviše njena retorika vezana za vojni sukob Rusije i Ukrajine, jer je to najopasniji problem i neposredna prijetnja. EU je na strani Ukrajine, von der Leyen to je još jednom podvukla, naglasivši važnost jačanja obrane i sve što i inače govori. Analitičari joj međutim zamjeraju što je sada zvučala kao da se od diplomatskih sredstava za pokušaj smirivanja ovog sukoba posve diglo ruke. A diplomacija bi, bez obzira na sve, kažu, morala ostati zaštitni znak Unije. Kao što su na unutarnjem planu njeni zaštitni znakovi solidarnost, jednakost, socijalna pravda. Toga međutim ima sve manje i Unija sve manje sliči na zajednicu kakva je bila dok se pozivala na ugljen i čelik. U tom idejnom vakuumu i realnoj opasnosti od širenja vojnog sukoba građani se sve više priklanjaju alternativama, a na političkoj karti to znači napuštanje mainstream prostora koji prezentira sadašnje Unijino vodstvo i smjer, i odlazak u ekstreme. Europa je bez sumnje u energetskoj krizi, ali i krizi vrijednosti, gdje njene institucije sve više sliče na elitne klubove čiji se dobro plaćeni činovnici ne spuštaju na razinu problema običnih ljudi. Ljude muči inflacija, ali i problemi sigurnosti i strahovi od ratova koji eskaliraju. U općoj besparici i rastućoj nezaposlenosti nije im na prvom mjestu financiranje vojske. Službena agenda EU-a tako ipak pomalo gubi potporu, dok jačaju antisistemski pokreti koji pak građanima govore ono što oni žele čuti. Stoga sve više glasaju protestno. Von der Leyen se međutim nekako najmanje obraćala Unijinim građanima, da se bar malo uživi u to što ih muči, kao da zaboravlja da će njihov izborni glas na koncu ipak biti presudan.

Slični politički trendovi su i na domaćem terenu gdje je međutim glavna tema i dalje otpad. A na otpadu – ništa novo. Još uvijek u Gospiću stoji i neopasan i opasan otpad. Ovaj neopasan se pokušao prevesti u druge dijelove zemlje što je izazvalo otpor. Umjesto da djeluje, Vlada je pak imenovala povjerenstvo sastavljeno od znanstvenika na čelu s rektorom zagrebačkog sveučilišta. Sve je to u redu, neka promišljaju, pomoć struke je itekako potrebna – ako vodi rješenju. No, nakon tri sata dugog sastanka zaključili su ono što se, kažu u Gospiću, znalo još prije dva mjeseca, a to je da su na stolu dvije opcije, od kojih je prva – otpad izvesti iz zemlje. Okej, ali tko će ga prihvatiti? Onda su se bavili logistikom, hoće li vlakom ili brodom, pa da kamioni moraju biti čisti, i da treba obratiti pažnju na prašinu. Naravno, nakon ovakvih zaključaka, Gospićani su još zabrinutiji. Jer se potvrđuje stereotip da se povjerenstva najmanje osnivaju da bi se problem riješio. Iako je analizom utvrđeno da je voda za piće, a hrana iz Like za jelo, svi znaju da je najvažniji faktor vrijeme. Stoga ovaj problem neće izaći iz fokusa javnosti, koliko god ga se premijer trudio umanjivati. Čini se da su sve jača i unutarstranačka previranja u stranci na vlasti. Tema otpada vući će se do izbora, cijelu iduću godinu, i tko zna koliko će trajati. I kako će uopće završiti, a to je najvažnije. Jer, prvo treba sanirati, a onda se baviti političkim implikacijama. No, neki uporno to izvrću. S ljevice sada manje govore o inflaciji, koja je pala u drugi plan, a osim toga sada je uistinu manje Plenkovićeva. No, sprema se teška zima. Cijene dizela će eksplodirati. Kod nas neće biti problem količina, ali cijena hoće, no tu će intervenirati državni proračun. On se solidno napunio u prvom polugodištu, no sada će ti prihodi kapati sve sporije. Desnica pak, ohrabrena i ovim suverenističkim trendovima na zapadu, koji se, međutim, mogu, ali i ne moraju preklapati s našim domaćim kontekstom, počinje do kraja otkrivati svoju agendu. Hoće zatvaranje, kontrolu kretanja ljudi. Kažu i da, između ostalog, žele: nula migranata. Po strani sada i to što bi u tom scenariju ekonomija potpuno stala. Ali, ljudi samo dolaze zaraditi svoj kruh, kao što ga i mi radnici ovdje teško zarađujemo. Teško će im takva retorika ovdje proći onako masovno kako bi htjeli. Već gube centar koji su nakratko dobili. Što su dobili poentirajući s problemom otpada, već izgubiše na polju ideologije. No, nikad se ne zna. Ipak su ovo – i najbolja i najgora vremena.