Nakon Prvog maja odradili smo još jedan »komunistički« praznik u Hrvatskoj i jedva čekali da završi. I da našu antifašističku borbu, ako je ikako moguće, više uopće ne moramo spominjati idućih godinu dana ako ne moramo, a ove je godine ne bismo ni primijetili u kalendaru da se nije naslonila na vikend. Jer nam je nametnut neslužbeni narativ da se mi Hrvati, kao, trebamo sramiti naše antifašističke borbe i da imamo daleko veće nacionalne »junačine« u Francetiću, Skeji i Thompsonu. I da je društveno prihvatljivije pucat’ iz pištolja u gaćama i pjevat’ o Pavelićevim zlatnim grobnicama po Madridu nego položiti vijenac na ono malo preostalih partizanskih spomenika koje sustavno uništavamo od 90-ih. Povjesničar Hrvoje Klasić je naša tumaranja bespućima poraženih ideologija sažeo u izraz anti-antifašističko društvo. Nismo za fašizam, ali ni za antifašizam.

Problem je u tome što pištoljdžije u gaćama i njima slični smatraju da je antifašizam ideologija, i to još ljevičarska. Njima za informaciju, antifašizam nije nikakva ideologija, nego civilizacijski doseg. I konsenzus, ako hoćete. U kojem su Hrvati masovno sudjelovali i donekle s hrvatskog imena uspjeli sprati ljagu zločinačke NDH. Nije problem u postojanju ustaške države, to je povijesna činjenica, nego u tome što mi Hrvati, a i Srbi, jedini u Europi pokušavamo opravdati naše suradnike s fašistima, za razliku od ostalih europskih naroda koji su svoje kvislinške režime poslali u ropotarnicu povijesti i otvoreno ih se srame. A mi ih se s ponosom sjećamo.

Iako hrvatski antifašizam ignoriramo gdje i kad stignemo, vrhunac sramotnog odnosa hrvatske vlade prema hrvatskim antifašistima dogodio se prije tri godine, kada je obilježena 80. obljetnica bitke na Sutjesci u kojoj je poginulo više od 3.000 mladih Hrvata iz srednje Dalmacije. Ugledni srbijanski povjesničar Predrag Marković (inače pobjednik zadnjeg izdanja popularne Kviskoteke na TV-u Zagreb) kaže da bi bitku na Sutjesci zbog toga trebalo zvati hrvatskom bitkom! Upravo zbog bitke na Sutjesci saveznici su odlučili priznati partizanski pokret kao legitimnu vojnu silu protiv nacizma. Na komemoraciju u BiH tada su došle delegacije brojnih antifašističkih organizacija i udruga civilnog društva iz svih republika biše Jugoslavije te iz Italije i Austrije. Hrvatska vlada nije ni vijenac poslala, ali je zato predsjednik Milanović došao s vijencem i delegacijom.

I još nekoliko riječi o slavnoj hrvatskoj antifašističkoj borbi. Za razliku od ustaša koji su hrvatske teritorije poklanjali Mađarima i Talijanima šakom i kapom, hrvatski partizani su ih vraćali natrag. Antifašisti su imali preko 1.500 narodnooslobodilačkih odbora diljem Hratske pa su morali osnovati tijelo koje će koordinirati nihov rad, a to je ZAVNOH, a Hrvatska je bila prva u bivšoj državi koja je osnovala svoje antifašističko vijeće. Već sredinom travnja u netom oslobođenom Splitu ZAVNOH je preimenovan u Hrvatski sabor, a malo je poznata činjenica da je osnovana i hrvatska vojska pod nazivom Narodnooslobodilačka vojska Hrvatske (NOVH) pod čijim je zapovjedništvom bilo 5 od ukupno 9 Titovih korpusa.

Zahvaljujući hrvatskim antifašistima, Hrvatska je kao već ustrojena država (kojoj će se uskoro pridružiti Istra, Zadar, Rijeka i otoci) nastala već na proljeće 1944. i poslužlia je kao model za ostale republike. Da nije bilo antifašista, pitanje je kako bi danas izgledale zapadne granice Hrvatske i Slovenije. Stoga je danas tužno i neshvatljivo gledati toleriranje ustašofilije u Hrvatskoj, a posebno u srednjoj Dalmaciji, koju je Pavelić poklonio fašističkoj Italiji i koja je narodnooslobodilačkoj borbi dala toliko partizana, a koja svojom antifašističkom tradicijom može stati uz bok Rijeci i Istri. Inače, premijer i predsjednik su zadnji put Dan antifašističke borbe u Brezovici zajedno obilježili prije pet godina. Jer svaki od njih ima »svoj« praznik kojim se inati drugome, Plenković obilježava 30. svibnja, a Milanović 22. lipnja. Kakvo društvo, takav i državni vrh, a još jedan praznik nam je došao kao naručen da pokažemo koliko smo podijeljeno društvo.