Mimohod ili svečana povorka naziv je za organizirano kretanje većeg broja ljudi točno određenim putem, najčešće gradskim ulicama u svrhu proslave, ali i u druge svrhe, npr. počasti stradalima u nesreći, ili ratu.

Tako kaže jedna od definicija. Definicije su takve, šture dok govore osnovno, a i kako bi i stalo u definiciju sve ono što se htjelo i što se obilježilo Svečanim vojnim mimohodom u Zagrebu.

Nisu, na koncu, vojni mimohodi u nas česti, ovo je treći ili četvrti otkada je mlade nam zemlje, ovisno od toga kojom se računicom i definicijom koristite. Zapravo je dobro da ih je malo.

Dobro je da nema često potrebe da napinjemo mišiće, pokazujemo snagu, prezentiramo u što su se uložila sredstva za obranu, da smo veliki iako smo zemljopisno poprilično mali.

Dobro je i da nema više bijelih svečanih šinjela, ono malo kiča u koji se lako sklizne i koji mimohodu ne čini dobro. Dobro je da prijavak daju vojnici od formata poput Tihomira Kundida, strogi i pravedni u svom stavu, gardu, nastupu, a nije loše ni to da Vrhovni zapovjednik ili zapovjednica ne ljube trobojnicu, jer može i bez toga.

Ali, dobro je i valjano da za velikih obljetnica sjetiti se svega, možda baš zato da bi znali kud ćemo i kako. Vojni mimohod u povodu obilježavanja 30. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja.

Ima i smisla i logike, ima država nekad potrebu da pokaže svijetu koliko je jaka. Makar, Domovinski rat i uvijek čovjeka na koncu vrati samom sebi, uspomenama nekim i mislima, tim više što je godina prošlo više.

Mimohod. Danima pred samu svečanu povorku dnevnici naših TV kuća govorili su o učesnicima, o brojkama, o scenariju, o performansama tenkova i aviona.

Ministar obrane uselio se u naše domove, htjeli ne htjeli, stanovnici Zagreba naučili su napamet kud sve neće moći prolaziti i voziti u dane od generalne probe i samog mimohoda, gradonačelnik Zagreba ni jednom zakukao nije što će mu gusjenice tenkova preorati asfalt, a da sve bude posve začudno i neobično za naše prilike predsjednik i premijer ni jednom se dohvatili nisu, čak ni onda kada je Milanović rekao odlučno ne vožnji u otvorenom vojnom džipu.

»Neka mimohod započne«, sve je što je predsjednik odlučio učiniti, i učinio je, eto, u najboljoj maniri sina grada Sinja.

A baš tu u Sinju i okolici, onoj široj, treba tražiti i odgovor na pitanje što su ga pred mimohod postavljali mnogi, ono; zašto mimohod povodom Oluje danima prije nego li je Oluja bila.

Zašto? Bit će da je zato i što je Alka, i što Thompson ima i koncert, i što se mora u Knin. Neke su stvari u kamen zapisane i ne treba vući vraga za rep, i opet htjeli ili ne htjeli.

U dane pred mimohod glavnim su gradom hodali vojnici, vozili se gradskim prijevozom, kupovali neke sitnice po dućanima. Bilo ih je više nego inače, taman da ih primijetiš.

Na uniformi pripadnika ratne mornarice tamo negdje gdje je inače džepić na košulji stoji uvezeno njegovo prezime. Gledaš i vidiš da isto prezime nosite. Pitaš se odakle je, da niste možda u rodu, naćuliš ono jedno zdravo uho da pokušaš čuti kojim dijalektom govori, pitaš se je li pristojno čovjeka zaskočiti pa pitati sve i svašta kad ste već prezimenjaci.

Misliš, ako može stariji gospodin, što stoji od vrata malo dalje, zagnjaviti mladog vojnika svojom pričom i uspomenama na tko zna koji rat, valjda je ok da i prezimenjak pita štogod. Ma, tramvaj je bio brži. Valja van. Prezimenjak u uniformi ide dalje. Jer, sutra je mimohod.

Deda. Tko zna bi li gledao on mimohod na malim ekranima, da može. Tko zna što je mislio o ratu, o vojsci, o taktici, obučenosti onaj koji je mogao istrpjeti sve osim gubitaka bitki u igri zvanoj »Rizik«.

Nikada nije pričao o svom sudjelovanju u Domovinskom ratu, ali pričali su drugi kad ne bi bio blizu. Pričali su kako se vraćao u vatru da spasi oružje koje su drugi putem zagubili, pričali su kako ih je prigrlio onako nevješte da ga slušaju i da glavu spase, pričalo se kako je jedino bilo važno da ne ostane bez cigareta, a sve drugo riješit će on nekako.

Poslije, u miru, Deda je bio jedan od nas, isti dobri stari Deda, onaj koji ne misli ni tražiti većeg stana, ni uhljebničkog radnog mjesta. Njegov sobičak bio je prostor njegove slobode.

Njegov trliš bio je prostor njegove slobode. A kad si slobodan, nametnuti autoriteti ti ne znače ništa i vrijedni su uglavnom prezira. Deda je umro iznenada, naglo. Mnogi su tek tad otkrili da je bio branitelj.

Fali Deda i dok je mimohod da kaže koju pametnu, kritičnu i kritičku s pozicije onog koji na to uistinu ima pravo. Jer kako je salonskih ljevičara, recimo, tako je i salonskih branitelja. Ovih poput Dede je uvijek najmanje.

Povorka je marširala Vukovarskom, tik do Nacionalne i sveučilišne knjižnice gdje su uzvanici nakon mimohoda pošli na svečani prijem. A tamo mala i znakovita izložba posvećena 30-godišnjici Oluje.

Na njoj i naslovnice novina od prije 30 godina. Na njoj i uvodnici urednika i kolumnista. U jednoj od kolumni i rečenice koje otprilike vele kako je u velikim i sudbonosnim danima stvoreno nacionalno jedinstvo i kako su automatski zaboravljene naše podjele i kako su u drugi plan otišli svi naši problemi.

Pa će, veli kolumnist, i to rješavanje problema doći na red. Jesmo li, 30 godina poslije, riješili? Čini se da i nismo, da je previše toga gurano pod tepih, kako onomad ono nečasno za ratnih operacija, tako i ono nečasno učinjeno nakon rata i za mira.

Previše se svijeta mimo zakona okoristilo i obogatilo, ušančilo u kojekakvim službama zajedno s članovima obitelji. Nismo najgori na svijetu, ali nije ni da smo najbolji.

Kukolj se u nas vazda slabo čistio. Valjda se čeka da ga samog od sebe vrag odnese. Oni koji će pisati kolumne ovih dana mogu komotno i opet spomenuti zajedništvo i probleme koji su na tren pali u drugi plan i vrijeme koje će sigurno nekad doći da se svi ti problemi riješe.

Gleda i mladost mimohod, pa se pita svašta nešto. Recimo, zašto parada oružja, a ne parada mira. A onda lete na balkone da ulove mobitelom avione dok se nisu pretvorile u točkice na horizontu.

S jedne strane nije parada mira, a s druge i kakva su vremena na svijetu došla, dobro je znati da imamo vojsku solidno opremljenu. Dobro je sve dok se za kraj nije zapjevala ona »Ako ne znaš šta je bilo« i dok kamere nisu pokazale kako general Krstičević autoritativno veli novinarki da pričeka s izjavom dok ne završi pjesma. Thompson prije svega.

Da je bar bilo u organizatora muda tolikih da se ode do kraja kraja, pa kad je već Thompson neka je uživo, a ne da je kopija, onaj neki tribute bend. Bilo bi makar iskreno, a ne s figom u džepu i u prozirni celofan zamotano.

A kako je bio mimohod, tako je bio na moru i mimoplov. Potražite li u kakvoj tražilici koje je značenje riječi mimoplov, lako moguće da naletite na objašnjenje jezikoslovaca kako je to tvorbeno dobra riječ, ali ona za čijim stvaranjem i nema potrebe.

Nema jer mimohod pokriva sve, pa i te brodove što morem plove u zadanoj formaciji, baš kao i avione koji zrakom lete. S druge pak strane, u sred mimohoda i mimoplova na portalima je bljesnula vijest da je Ivo Sanader, dobri naš nekadašnji premijer i onaj koji je elegancijom i uglađenošću prije svega utabao put drugima, uvjetno pušten na slobodu.

Ćaća se vraća, izlazi iz zatvora i to u velikom stilu, barem što se tajminga tiče. Netko moćan kao da se dobro šali sa svim. Možda tako i treba, s dozom zdrava humora, a ne generički kako to recimo radi ministar Medved. Dedi bi bilo drago. Ćaća će, pak, pamtiti itekako dan kad je bio mimohod.