Sutrašnja proslava Dana Europe bit će posebno svečana jer ne samo da obilježavamo 80 godina od pobjede nad fašizmom, nego i 75. godišnjicu Schumanove deklaracije – povijesnog prijedloga koji je 1950. predstavio francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman, a koji je postao temelj europske suradnje te se smatra začetkom današnje Europske unije.

Tako ćemo Danom Europe obilježiti završetak Drugog svjetskog rata, ali i začetak najvećeg mirnodopskog projekta u povijesti našeg kontinenta – Europske unije. Jer, zajednički nazivnik ovim obljetnicama je mir, koji često uzimamo zdravo za gotovo, a mir je ujedno i najveći uspjeh europskog ujedinjenja. Odnosno, s ratovima Europska unija ne bi bila ni moguća, a nije ni nastala tako što je nekome prijetila da postane njezinom članicom, što je inače karakteristika komunističkih federacija, koje su se sve odreda raspale kao da nikada nisu ni postojale. Europska je unija nastala na dobrovoljnom principu i nijedan narod nije natjeran da uđe u savez s drugima i to je razlog zašto se EU, ma koliko nesavršen bio, još nije raspao poput imperijalnih carstava. Upravo nam taj mir i suradnja donose prihode od turizma, a članstvo u Uniji robustan rast BDP-a i izdašan priljev sredstava iz europskih fondova.

Zbog toga živimo u »ugodnoj dosadi« kao i ostali državljani EU-a pa nije ni čudo što ujedinjenoj Europi mnogi u svijetu zavide, uključujući i naše velike saveznike u Trumpovoj administraciji koja ne skriva da prezire EU. Živjeti u blagodatima mira nije samo cilj Europske unije, mir je bilo prvo načelo njezina stvaranja, uz solidarnost, i to usred hladnog rata.

Sjećanja na strahote Hitlerova pohoda na Europu u vrijeme Schumanova prijedloga bila su previše svježa i previše traumatična da bi se europski narodi nastavili gledati preko nišana, iako nas je ideologija već uspjela podijeliti željeznom zavjesom. Da europski narodi više ne žele ratovati pokazali su najprije oni na zapadnom dijelu kontinenta stvorivši Europsku zajednicu od samo 12 članica, a istočni jedva dočekali raspad istočnog bloka da se pridruže ovima na zapadu. I mi Hrvati imamo razloga za slavlje jer ove godine također obilježavamo okruglu obljetnicu, odnosno 80 godina od osnivanja prve hrvatske vlade, tj. prve Narodne vlade Federalne Hrvatske, formirane na sjednici Sabora u oslobođenom Splitu 14. travnja 1945. Iako zvuči izlizano i istrošeno, treba još jednom ponoviti zbog mlađih generacija – da nije bilo antifašizma, ne bi bilo ni prve hrvatske vlade ni hrvatske države.

Predsjednik ZAVNOH-a, a kasnije Sabora, Vladimir Nazor u svom je govoru kazao da mu je »drago da se to dogodilo baš u Splitu, kao kolijevci hrvatske kulture i povijesti«. Hrvatska je time prvi put u svojoj povijesti postala republikom, što je i danas, i poništila sramotne Pavelićeve ugovore s Mussolinijem vrativši pod svoju jurisdikciju Dalmaciju i otoke.

Ne tako davno fašizam je bio samo jedno u niz poglavlja suvremene europske i svjetske historiografije za koji smo smatrali da je odavno otišao u ropotarnicu povijesti, no društvene devijacije diljem Europe nas upozoravaju da se ideje fašizma ponovo bude, samo pod drugim nazivima. Nekada je antifašizam bio borba protiv »svastike« i SS-odreda, a danas protiv svega onoga što fašizam za sobom vuče – nacionalizma, šovinizma, netrpeljivosti, kršenja ljudskih prava i prava nacionalnih manjina, ksenofobije, isključivosti, rata, jer takvim idejama i ideologijama u Europskoj uniji nije mjesto. I takav antifašizam, koji je Europi donio mir, suradnju i ekonomski napredak, obilježavamo 9. svibnja. Jer Europske je narode u zajedništvo potaknuo upravo antifašizam, a utemeljitelji EU-a su političari koji su proživjeli razaranja dva svjetska rata te su dijelili zajedničku viziju ujedinjene Europe koja bi spriječila buduće sukobe među europskim zemljama. Njihova je vizija bila da europske zemlje udruže strateške resurse kako bi rat između povijesnih protivnika, poput Francuske i Njemačke, bio »ne samo nezamisliv, nego i materijalno nemoguć«. Nažalost, novi rat u Europi postao je itekako zamisliv i materijalno moguć.