Poput kakvih tatova u noći vladajući su u Sabor potiho dostavili prijedlog Zakona o radu, bez ikakvog dogovora sa sindikatima. Prijedlog koji već mjesecima izaziva polemike i koji dobar dio javnosti motivira da negira bilo kakvu socijaldemokratsku komponentu vladajuće koalicije. Prijedlog kojeg sindikati, sa sasvim dobrim argumentima, smatraju užasnim.

   Jasno, opravdanja su logična, zbog procedure donošenja zakona ovo je bio krajnji termin da ga se pošalje na drugo čitanje. Inače bi nastao zastoj od najmanje šest mjeseci u njegovom donošenju. No, jedan od temeljnih postulata demokracije je da se neke stvari moraju donijeti konsenzusom. Strateški dokumenti o obrani, odluke o ulasku u međudržavne asocijacije, promjene izbornog zakona – u takvim stvarima ne bi se smjela koristiti puka moć parlamentarne većine. Kao i u zakonu o radu, temeljnom dokumentu kad su zaposlenici u ovoj državi u pitanju. Nema smisla napraviti dokument kojeg će većina izglasati, a da se s njime bar u najvećem dijelu ne slažu oni na koje se odnosi. Radnici.

   Iz vrha vlasti stiže potiho grintanje, plasirano i kroz medije, da ljudi jednostavno nisu voljni na reforme. Donekle, ali samo donekle, točno. No, recimo, javnost nije imala ništa protiv reformi lokalne uprave i samouprave, ali političkim strukturama i na vlasti i u opoziciji to nije odgovaralo i nalazili su se svakojaki izgovori da se to makne s dnevnog reda. Iako, da se ne lažemo, pravi razlog je čisti politički klijentelizam, potreba da se ima dovoljno mjesta za podijeliti svojim političkim jurišnicima na terenu. Tu podrška javnosti nije igrala nikakvu ulogu, nesklonost reformama iskazala je sama politička elita. Služeći se pritom retorikom sličnom Niki Kovaču: »Mi smo odlučili da nećemo provesti tu reformu, jer tako možemo«.

   Naše političare treba podsjetiti da u Ustavu Republike Hrvatske, u prvom članku, piše kako je Hrvatska socijalna država. Neke odredbe u prijedlogu Zakona o radu opasno dovode u pitanje sam početak Ustava. Mogućnost izrabljivanja radnika je ostavljena, kako god vladajući to pokušali retorikom ublažiti. Da, istina je, neće svi poslodavci iskorištavati odredbe kojima radnike mogu skoro pa mučiti. Ali, empirijsko iskustvo govori, neki hoće. A država, ponovno empirijski utvrđeno, nema dobre instrumente za spriječiti i kazniti takve poslodavce. Upravo je uloga socijalne države da se onda pobrine da radnici nikada ne dođu u takvu situaciju. Dok ova vlast iskazuje mnogo više razumjevanja za lobiste iz redova velikih poslodavaca, među kojima su sigurno i oni koji bi željeli koristiti mogućnosti agencijskog rada i preraspodjele radnog vremena na najrigidnije načine.

   Radnici su se u 19. stoljeću borili za pravo na dostojanstven rad, i zbog toga su i živote davali. Danas ponovno dolazi do situacije da vladajući hoće vratiti dio radnog okruženja kao u to doba. Pri tome, glavnu riječ vode ljudi koji nemaju dana radnog iskustva u realnom sektoru, no spremno objašnjavaju potrebu liberalizacije tržišta rada. Na kojem, osobno, nikada nisu bili