Tijelovo. Blagdan. Tko je spojio sve u dugi vikend, spojio je. Tko nije, ipak mu je mrvu ležernije. Na štednjaku juha dok kuhinju puni zvuk zvona iz obližnje crkve. Zvone zvona taman tako milozvučno i odrješito u isti čas da potpuno jasno biva da će se i opet guglati što ono obilježavamo i slavimo kad je Tijelovo. Nešto s tijelom mora biti koliko i s duhom. Mir je i dobro je kad je Tijelovo, barem dok na programu javnog servisa ne puste snimku onog koncerta Marka Perkovića Thompsona s Hipodroma. Ima ta kuća na Prisavlju i redakciju religijskog programa, ali svejedno nema svijesti njeno čelništvo da im ljudi svih oblika, visina, težina, vjere i nevjere, desni i lijevi plaćaju pristojbu. Marko Perković za Tijelovo, baš kao da je slika Gospe dronovima na nabu našvrljana u ikakvoj vezi Sinom Božjim koji je radi nas postao čovjekom.

Svašta se čovjeku mota po glavi na Tijelovo dok juha krčka, a vani zvone zvona. A opet, nije da se uzrujava itko. Ako je svibanj i bio mjesec kojekakva razdora, ušli smo u lipanjsko nacionalno zajedništvo. Dobro, vodu pomalo mute i mutit će zastupnica Kekin spominjanjem Medikola i sada već pomalo očajni Domovinski pokret koji se sjetio makar pokušati ušićariti štogod i na Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Evo DP-ovci bi Herceg Bosnu, valjda onu iz stiha Marka Perkovića.

Ma, lipanj svejedno diktira drugi ritam, polako i sigurno. Zasluge za to unaprijed se mogu pripisati nogometašima, Vatrenima, vrsti nacionalnoj što na Rujevici kuje taktiku i snuje neke nove uspjehe na Svjetskom prvenstvu. Doduše, pripremna utakmica s Belgijom bila je blago razočaranje, onako kako je belgijskim navijačima razočaranje bilo gledati utakmicu iz kaveza. Sraz s Belgijom dao je povoda notornim štovateljima modrog dresa da opetuju besmislici o potrebi da je tu među igračima i izvjesni Beljo. Ali to sijelo neviđeno u Americi tek početi treba. I trajat će ono nikad dulje. I lipanj će biti mjesec mira i radosti. Premda, čini se već sad, sudeći po generalki na Rujevici, da neće imati pjevač Marko zašto na Trg i opet dolaziti. Bilo bi, međutim, ipak prvoloptaški taj spokoj lipanjski vezivati uz tu najvažniju sporednu stvar na svijetu. Mir je, barem nama što u Hrvatskoj živimo, donijelo nešto drugo, jedno pravo malo čudo koje se dogodilo kad se baš nitko čudu nadao nije. Tako to s čudima i biva, ukažu se kad im se ne nada nitko.

Elem, zadnji je dan svibnja. Nismo nego odradili Dan državnosti i našli se i opet u čudu zbog tvrdoglava predsjednika države koji uporno ni na čemu od protokola i priredbi ne sudjeluje. On je mišljenja da je drugi datum bolji, da je ovaj koji je HDZ-ova ujdurma, ali brate morala bi i tvrdoglavost imat neke granice. Predsjednik države koji ne štuje Dan državnosti!? To je samo naše blago. Suočili smo se i s nazovi antiinflacijskim programom, sa slijepim vjerovanjem Vlade i premijera i ministra financija brižno njegovane frizure kako je baraba svatko tko će cijene dizati i treba mu zato dati po prstima. Pa su fasovali i mali iznajmljivači svih onih sobičaka i apartmana po obali, oni koji su nekada ministrima bili nada i ufanje. To kako ne čini zakonodavac razliku između velikih iznajmljivača koji povećanje paušala ni osjetiti neće i malih koji s onom što im je trebala biti u starosti kuća za odmor sada krpaju budžet i svoj i svoje nejači, zapravo je strašno. Bit će da ministar turizma sve to gleda iz svoje perspektive iznajmljivačke, a perspektiva je na Klisu, na visoko. Ni to nije sve, dogodilo se i Možemo koje sve i da se htjelo nije uspjelo ostati neokrznuto. Tamo gdje je politika, stoluje i korupcija, stoluju ljudi koji vide priliku da marćapijaju štogod. Tamo gdje je politika, tamo su i novci, taman da svakojaki lešinari nabace ovčju kožu i samo odrade poslić-dva. Slučaj Hipodrom, slučaj Vodovod. Dva slučaja kojima se nije za čuditi, s obzirom na to kakav je sistem u Zagrebu naslijeđen. Ali sladostrašće kojima su svi oponenti stranci Možemo, što u gradu, što na nacionalnoj razini, dočekali da i stranka Možemo afere ima, dosegla je vrhunce krajnjeg licemjera i fine groteske. »Dobro došli među kriminalce«, poruči im veleumno HDZ-ov čovjek iz skupštinskih klupa. Lijepo sročeno, nema što. Samo, niti su svi za sve, niti su svi isti. Sve to, i još ponešto, natiskalo se u svibnju, a onda, taj zadnji dan mjeseca dogodilo se ono spomenuto čudo.

Dan je grada Zagreba. Evo svečane sjednice Gradske skupštine. Nedjelja je, pa sve prolazi malo ispod radara. Gradonačelnik Tomašević je svejedno uobičajeno seriozan dok čeka pred zgradom uvažene goste. I evo predsjednika Milanovića. A evo i premijera Plenkovića. WoW! Ma nije to sve. Evo i ministara, sudaca, zastupnika. Svi dobre neke volje, raspoloženi. Drže se prigodna slova. Gradonačelnik sa zadovoljstvom pozdravlja drage goste, premijera i predsjednika.

– Vjerujem da apsolutno svi u ovoj dvorani, unatoč i nekim našim razlikama, nose naš voljeni grad u srcu – poručio je gradonačelnik.

– Surađivat ćemo. Nismo uvijek na istim političkim pozicijama, bilo da je riječ o organizaciji dočeka hrvatskih rukometaša ili nekih drugih tema, ali to je demokracija, to je sve utakmica. Nastojat ćemo da svatko tu pokaže argumente, uvijek argumentirano i s poštovanjem iza čega i zašto stoji – kazao je premijer.

Predsjednik je skrušeno priznao da »nakon ovih spektakularnih riječi koje smo čuli u jednoj sinkroniziranoj izvedbi od gradonačelnika i premijera o funkcionalnom jedinstvu« on i nema što pametno reći. Zato je, avaj i kuku, Dinamo proglasio najjačim i najslavnijim klubom premda, kako priznade, nikada nije navijao za Dinamo već za Hajduk. I to je, eto, sve nazočne nasmijalo, tko zna zašto. Možda zato što se dogodilo čudo. Možda zato što smo konačno čuli da sve je to samo igra, ta demokracija. A ako je igra, ima li mjesta ljutnji!? I ako je igra, ima li smisla išta nego se ili pridružiti, ili sa strane odabrati svoj tim pa za njega slijepo navijati i kad gube i kad tuku.

Igra, vjerojatno poput nogometa. Što bi drugo u nas bilo. Pa je HDZ poput Dinama, SDP i Možemo nešto poput Hajduka i Rijeke, dok se ostali ili trse biti stabilni prvoligaši onako kako to rade Slaven, Varaždin, čak i Gorica, makar imali samo dva zastupnika i gdje koju općinu. Dakako tu je i društvo za plesanje samo jedno ljeto, možda dva, stranke ili ti klubovi koji bi daleko i puno, a onda se grčevito bore za opstanak poput DP-a, ili pak gdjekoji posrnuli velikani nalik Osijeku. Veći je zapravo problem u toj igri što se demokracija zove s navijačkim pukom. Ne znaš koji je gori, onaj koji je uvijek vjeran bez obzira na rezultat, klupsku politiku i igru na terenu, ili onaj koji štuje samo goli rezultat pa slavi svake godine nanovo titulu na kakav god način da se do nje došlo. A nema gore od izvjesnosti. Igra tad jednostavno gubi na čari, toliko da se ne isplati ni nervirati.

Igra… U kojoj je premijer garant i Dalić i Modrić u jednom, koliko god intimno možda želio biti Gvardiol. Igra u kojoj bi gradonačelnik Zagreba da je i Zajec, i Kranjčar, i Lamza, i Boban, i sve osim Belje, da ne zna koliko je to krupan zalogaj. Igra u kojoj SDP odavno svog Livaju nema pa da se barem umire u igri ako se već umire na svaki drugi način. Igra u kojoj je Rijeka zaigrala va bank tražeći rješenje sa strane, ili iznutra, vjerujući da se uvijek može biti umiljato janje koje može sa svima. Igra, koju će preko ljeta kvariti tek Kekin i DP što vazda pleše na rubu između prve i druge lige. Jer, takva je demokracija.

Onako kako se onomad davno dogodilo nogometno čudo u Bernu, dogodilo se, istinabog u manjoj mjeri, čudo u zagrebačkoj Gradskoj skupštini. Mogu svi rogovi u istu vreću kad im se hoće. Kad se (za)igra, može sve.