Puno se toga promijenilo u Crnoj Gori, nakon što je crnogorski Parlament (Skupština) 27. prosinca 2019. godine, donio Zakon o vjerskim zajednicama. Nezadovoljni usvojenim Zakonom, na tisuće crnogorskih građana krenulo u prosvjed u glavnom gradu Podgorici i drugim gradovima; Bar, Nikšić, Bijelo Polje, Danilovgrad… Tim je zakonom odlučeno da vjerske zajednice u Crnoj Gori koje su posjedovale imovinu prije 1918. godine, moraju državi pokazati svoje legitimno vlasništvo. Ova mjera dovela je do ozbiljnog zaoštravanja odnosa crnogorskih vlasti sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC) i Republikom Srbijom. »Radio Slobodna Europa« podsjeća da se 1918. godine Crna Gora, čiji su građani pretežito pravoslavne vjere, pridružila Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Tada je Crnogorska pravoslavna crkva (CPC) inkorporirana u SPC, izgubivši pritom sve posjede koje je do tada imala.

Usvajanjem Zakona o vjerskim zajednicama, Crna Gora vraća dio svoje imovine koja joj je oduzeta 1920. godine Dekretom regenta Aleksandara Karađorđevića o ukidanju autokefalne CPC-a (autokefalna crkva; koja ne ovisi o drugoj crkvi). Danas je praktički nemoguće da SPC priskrbi sve potrebne dokumente o vlasništvu koje potražuje crnogorska država za razdoblje prije 1918. godine. Sada u Crnoj Gori postoje dvije pravoslavne crkve: crnogorska, osnovana 1993. godine, koja formalno nije priznata od patrijarha iz Carigrada i srpska. SPC koja ne priznaje CPC, tvrdi da je Zakon o vjerskim zajednicama običan paravan za otimanje njezinih manastira i crkava. U prostorijama Parlamenta (Skupštine), nakon što je usvojen spomenuti Zakon, došlo je do grubih incidenata, nakon čega su zastupnici prosrpskog Demokratskog fronta bili uhićeni.

Crnogorska vlada je na svojim službenim stranicama demantirala tezu da država tim Zakonom otima imovinu vjerskih zajednica. Vlada tvrdi da je ovim zakonom utvrđena jednostavna pravna činjenica, da kulturno blago koje je kroz vjekove stvarano državnim novcem, pripada državi, odnosno svim građanima. Nakon toga su se prosvjedi proširili na Kosovo i Srbiju, gdje su mnogi građani srpske pravoslavne vjere, izrazili svoje nezadovoljstvo odlukom crnogorskog Parlamenta. Krajem prošle godine, više od 80 potpisnika Apela za osudu ugrožavanja mira u Crnoj Gori i regiji od strane Beograda, smatra da je »riječ o još jednom u nizu pokušaja službenog Beograda da se Crna Gora vrati u državni okvir sa Srbijom i da se na taj način spriječi njezina konsolidacija kao samostalne i suverene države. Svoju državnu neovisnost, ukinutu nakon srpske okupacije 1918. godine, Crna Gora je obnovila na referendumu 21. svibnja 2006. godine. Istovremeno, ovim se poništava Dekret regenta Aleksandra Karađorđevića iz 1920. godine, kojim je ukinuta autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva i u potpunosti zaokružuje državno-pravni okvir Crne Gore.

Otuda napadi velikosrpskih nacionalista na Zakon o vjerskim zajednicama, koji je i povod za novi pokušaj državnog udara«, ističe u Apelu više od 80 intelektualaca s prostora više Jugoslavije. Među potpisnicima nalazimo sljedeća imena: Latinka Perović, povjesničarka iz Srbije, Stjepan Mesić – bivši predsjednik Predsjedništva SFRJ i predsjednik RH; Milan Kučan – bivši predsjednik Republike Slovenije; Budimir Lončar – bivši ministar vanjskih poslova SFRJ, Bogić Bogićević – bivši član Predsjedništva SFRJ iz BiH; Raif Dizdarević – bivši predsjednik Predsjedništva SFRJ iz BiH; Haris Silajdžić – bivši predsedavajući Predsjedništva BiH; Azem Vllasi – odvjetnik s Kosova; Veljko Bulajić – redatelj iz RH; Ivo Goldstein – povjesničar iz RH; Dragan Markovina – povjesničar iz RH; Edin Omerčić – povjesničar iz BiH; Ivo Vajgl – slovenski diplomat i bivši europarlamantarac; Dimitrije Popović – slikar; Sonja Biserko – Helsinški odbor u Srbiji; Milorad Popović – pisac; Vladimir Arsenijević – pisac; Emir Hadžihafizbegović – glumac; Nataša Mićić – zastupnica u Skupštini Srbije (LDP); Čedomir Jovanović – srpski zastupnik i predsjednik LDP; Nenad Čanak, srpski zastupnik i predsednik LSV-a; Aleksandar Sekulović – Savez antifašista Srbije; Sinan Alić – novinar; Izabela Kisić – Helsinški odbor u Srbiji; Zlatko Dizdarević – novinar; prof. Ivo Komšić i drugi.

Na Apel je reagirao srpski predsjednik Aleksandar Vučić; »Beograd ne snosi nikakvu krivicu za događanja u Crnoj Gori, ni u čemu nije učestvovao na bilo koji način, osim što izražava bojazan za svoj narod« (RTV Srbije). Prema informaciji koju je prenio »BNN Bloomberg«, cca 70% crnogorskog stanovništva pravoslavne je vjere, a prema podacima koje je objavio »Radio Slobodna Europa«, oko 95% mladih u Crnoj Gori, pripada određenoj vjeroispovijesti.

Pravoslavaca ima 78%, muslimana 15,8% i katolika 3,6%. Bog je veoma bitan za 48,5% mladih. Istovremeno 67,9% anketiranih ne prihvaća brak s Romima, 57,9 % s Albancima i 35% sa Hrvatima. Kada je riječ o studentskoj populaciji, 47% anketiranih nije spremno na brak s osobom druge vjeroispovijesti. Za donošenje ocjene o tome što se stvarno događa u Crnoj Gori i koje su moguće posljedice tih događaja, dobro je pogledati kakva je njezina struktura stanovništva. Prema posljednjem popisu, Crnogorci čine 44,98% (278.865), Srbi 28,73% (178.110), Bošnjaci 8,65% (53.605), Albanci 4,91% (30.439), Muslimani 3,31% (20.537), Romi 1,01% (6.251) i Hrvati 0,97%(6.021). Kada je riječ o korištenju jezika, srpskim jezikom se služi 42,88% stanovnika (265,895), crnogorskim 36,97% (229,251), bosanskim 5,33%, (33,077), albanskim 5,27% (32,671), romskim 0.83% (5,169), bošnjačkim 0,59% (3,662), i hrvatskim 0,45% (2,791). U pogledu vjerske pripadnosti, struktura stanovništva u Crnog Gori izgleda ovako. Pravoslavaca ima 72,07% (446.858), muslimana 19,11% (118.477), a katolika 3,44% (21.299).

Zanimljive su ocjene Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane. Povodom donošenja Zakona o vjerskim zajednicama u Crnoj Gori, Institut je početkom ove godine, objavio analizu »Crna Gora 2020: Hoće li Crnogorska pravoslavna crkva postati unijatska crkva?«. IFIMES ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC-a Ujedinjenih naroda. Najveći dio SPC-a, prema mišljenju analitičara, još uvijek misli da živi u vremenu Slobodana Miloševića, SR Jugoslavije i JNA, bez uvažavanja činjenica da postoji neovisno Kosovo, nezavisna Crna Gora u NATO-u, Bosna i Hercegovina na putu prema EU i NATO-u. Mitropolit Amfilohije Radović, »ratni drug« Mila Đukanovića, vođa je najutjecajnije frakcije unutar SPC-a, koji već godinama otvoreno agitira protiv patrijarha srpskog Irineja – 45. vrhovnog poglavara SPC-a, ali i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Amfilohije Radović odigrao je vrlo važnu ulogu 2006. godine nakon referenduma kada je Crna Gora obnovila neovisnost.

Mnogi smatraju, da je upravo on najzaslužniji što su tenzije nakon proglašenja nezavisnosti Crne Gore splasnule i što je oštrica tadašnje opozicije otupjela. Nakon osamostaljenja Crne Gore, bilo je za očekivati, da će se nova crnogorska vlast pokušati izboriti za autokefalnost CPC-a. Izjava ekumenskog carigradskog patrijarha Bartolomeja da neće priznati CPC i da je SPC jedina kanonski priznata crkva u Crnoj Gori, došla je Đukanoviću u pravo vrijeme, kako se navodi u analizi IFIMES-a, jer mu ona omogućuje realizaciju drugog scenarija, a to je unijatizacija Crnogorske pravoslavne crkve. To znači da bi se kanonsko priznanje CPC-a izvršilo putem tzv. unijatizacije (grkokatolici), na način što bi CPC zadržala »istočni obred«, ali bi za poglavara imala rimskog biskupa – Papu. Time bi Đukanović povratio izgubljenu naklonjenost Zapada, a to mu je posebno važno zbog predstojećih parlamentarnih izbora koji će se održati krajem ove godine. CPC bi na taj način osigurala svoje kanonsko priznanje, Đukanović produžetak vlasti, a Vatikanu bi to predstavljao ulazak u Crnu Goru na »velika vrata«, ističe se u ovoj analizi.

U međuvremenu se Venecijanska komisija – tijelo Vijeća Europe koje daje pravna mišljenja, izjasnila u korist zakona s određenim primjedbama. Komisija cijeni napore u pogledu registracije vjerskih zajednica i slobode vjeroispovijesti. No, smatra, da vjerska dobra mogu mijenjati vlasnike samo nakon administrativne ili sudske odluke, kako ne bi došlo do povrede prava vlasništva. Komisija se također nada, da će se o tom kontekstu na inkluzivan (uključiv) način raspravljati s građanima i predstavnicima vjerskih zajednica. No kada je riječ o vanjskoj podršci koju sada ima Đukanović, aktualni predsjednik Crne Gore, situacija nije nimalo ohrabrujuća.

Francuski veleposlanik u Sjevernoj Makedoniji Christian Thimonier na konferenciji »Civil Rights Defenders«, izjavio je da je bogatstvo u Crnoj Gori koncentrirano u rukama od 10 do 12 obitelji, pitajući se, je li takva akumulacija bogatstva pokazuje europske vrijednosti, te da je Crna Gora primjer zašto treba preispitati kriterije za proširenje EU. Ankete pokazuju da gotovo 90% građana Crne Gore vjeruje da je korupcija široko rasprostranjena i da, što je posebno zabrinjavajuće, 60% smatra da je korupciju nemoguće iskorijeniti. Hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, svojedobno je izrazio punu podršku crnogorskim vlastima i Mili Đukanoviću; »Hrvati na ovim prostorima su primjer kako možemo raditi zajedno i možemo biti čimbenici europskih vrijednosti, koje je Hrvatska članstvom u EU ostvarila.

Hrvatska koja predsjedava EU snažno i iskreno zagovara europski put Crne Gore«. U travnju ove godine, Pierre Mirel, bivši generalni direktor Generalne direkcije Europske komisije za politiku sa susjedima i pregovore o proširenju, izjavio je; »Pogledajte Crnu Goru, otvorena su 32 poglavlja, a samo tri zatvorena, to se nikad nije dogodilo«, aludirajući na trenutačnu bespredmetnost podržavanja Crne Gore od strane EU. U analizi IFIMES-a »Crna Gora 2020: Steže se obruč oko Mila Đukanovića«, konstatira se da navedena izvješća, stavovi, kritike, upozorenja i političko-diplomatske aktivnosti vodećih država, pokazuju da se sve više približava kraj njegova režima. Uoči predstojeće kampanje za izbor predsjednika Crne Gore, Đukanović se mora suoučiti s veoma ozbiljnim problemom.

Pravoslavni kršćani u Crnoj Gori, predstavljaju cca 70% od ukupno 620.000 stanovnika koliko broji ova država. Od tih 70% posto prema nekim istraživanjima, samo 30% pravoslavaca prepoznalo bi sebe u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Svi ostali vjerni su SPC-u. Prema rezultatima jednog od novijih istraživanja javnoga mnijenja koje je provela agencija »Intelligence Communications«, više od 60% ispitanika ne podržava sporni zakon o vjerskim zajednicama. To znači da su šanse Mile Đukanovića za pobjedu na predstojećim izborima minimalne. Zbog toga će, kako se stvari odvijaju, vjerojatno biti potrebno posredovanje međunarodne zajednice, kako bi se riješio taj unutarnji ozbiljan konflikt u Crnoj Gori, koji može ugroziti mir i stabilnost države, ali i šireg prostora Jugoistočne Europe.