Hrvatska je ponovo u klinču s Crnom Gorom. Naime, u toj će se zemlji danas održati komemoracija na kojoj će se govoriti o Jasenovcu. Nije cilj tog skupa govoriti o onom što se događalo u Drugom svjetskom ratu, već iskoristiti strahote koje su se događale za miniranje korektnih i u osnovi dobrih odnosa Hrvatske i Crne Gore. Tko bi mogao stajati iz ovog poduhvata nije baš tako teško zaključiti.

Možda je donekle, ali samo donekle, istina da je međunarodna zajednica na neki način pogurala crnogorsku neovisnost. Naime, na referendumu održanom 2006. godine za neovisnost je glasovalo 55,5 posto građana. Recimo, u Hrvatskoj je 1991. godine 94,17 posto izašlih glasovalo za neovisnost. Istina, Srbi su referendum bojkotirali, ali i da su izašli i glasovali protiv, opet bi rezultat bio daleko iznad 55,5 posto. U Sloveniji je rezultat bio 88,5 posto za neovisnu deželu. Ovakvi rezultati, naravno uz puno drugih stvari, pokazuju zbog čega su Slovenija i Hrvatska daleko najstabilnije države od svih sedam nastalih iz bivše Jugoslavije. Naprosto ogromna većina njenih građana želi da one postoje kao neovisne države.

Ali Crna Gora kao da drugi put u zadnjih 40 godina polako tone u srpski svijet. Njenu je državnost nakon Drugog svjetskog rata obnovila jugoslavenska komunistička partija pod vodstvom Josipa Broza Tita. Kada je on nestao s političke pozornice, a s njim i njegov utjecaj, Beograd je u samo osam godina od Crne Gore, jedne od šest sastavnica jugoslavenske federacije, napravio svog vazala. Koji ga je potom pokorno slijedio u svim njegovim političkim i ratnim ludostima. Nakon raspada Jugoslavije zapad je kroz snažnu podršku Mili Đukanoviću stvorio uvjete da Crna Gora postaje samostalna država. Međutim, kada je ta podrška nestala, baš kao i Titov utjecaj osamdesetih, Beograd je spremno uletio u taj politički vakuum. Bilo je to još za vrijeme demokratskih američkih administracija. Kruže razna objašnjenja, a jedno od njih je bilo to da je to nagrada Vučiću za njegovu kooperativnost oko Kosova kojem je praktički omogućio da dovrši svoj projekt neovisnosti. A budući da Trumpovu administraciju jugoistočna Europa uopće ne zanima, Vučić i Beograd sada imaju situaciju da u Crnoj Gori rade gotovo što hoće. Pa se sada organiziraju nova događanja naroda po gotovo identičnoj špranci po kojoj se to radilo i 1988. kada su srušili crnogorsko titoističko vodstvo. U svibnju će biti veliki miting u Podgorici čija će glavna tema biti početak procesa povlačenja crnogorskog priznanja neovisnosti Kosova kako bi se Crna Gora »vratila svom čojstvu i junaštvu«. Poslije toga kreće rad na terenu, a cilj svega bi bio da Vlada Crne Gore na Vidovdan, odnosno 28. lipnja, donese odgovarajuću odluku u tom smislu.

Oni koji su proeuropskim snagama predvođenim Milom Đukanovićem pomogli oko projekta neovisnosti, sve to mirno i gotovo ravnodušno gledaju. Amerika se bavi ratovima na Bliskom istoku. EU se bavi samim sobom. Ali Crnom Gorom, kao ni jugoistokom Europe, ne bave se uopće.

Što se tiče Hrvatske i njene reakcije i na Rezoluciju o Jasenovcu i na sve ostalo što se događa u Crnoj Gori, ona bi trebala biti itekako pažljiva u načinu na koji pristupa svemu tome. Ali, nažalost, kao i u svim drugim vanjskopolitičkim temama, tu nema ni suglasja između Vlade i predsjednika, a nema ni nikakve politike. Ono što Hrvatska mora pod svaku cijenu izbjegavati jest to da prema Crnoj Gori, ali i svim ostalim zemljama nastalim iz bivše Jugoslavije uključujući i Srbiju, nastupa s nekakvih europskih visina s kojih docira balkanske države. Nešto takvo si može priuštiti Švedska. Ali nikako Hrvatska koja se prije samo koje desetljeće valjala s njima u istom blatu. Naime, takvim pristupom samo iritira tamošnju javnost i otežava položaj, nazovimo ih dobrohtno tako, tamošnjih proeuropskih snaga. Ne vrijedi to samo za Crnu Goru. Možda i više to vrijedi kada je u pitanju Srbija. Ali, naravno, Crna Gora mora i sama nešto napraviti da ozbiljno pokaže svoje europske namjere.