Ministru financija Tomislavu Ćoriću nije lako. Iznio je rebalans proračuna, branio ga pred oporbom u Saboru, što je normalno i bilo bi čudno da je drukčije, a onda mu neočekivani amandmani izrone iz redova vlastite Vlade, gdje junior-koalicijski partner svoje prohtjeve, nakon što je rebalans već formiran, uvjetuje stabilnošću koalicije. Treba reći da ministri financija i inače nisu baš omiljeni niti unutar svojih vlada jer drže ključeve blagajne i uvijek nekako imaju tendenciju štediti, dok kolege ministri iz drugih resora (iste vlade), uvijek imaju tendenciju da se ne štedi baš na njima, te je i to dio uobičajenog političkog života i uvriježeni obrazac ponašanja. Uobičajeno je, dakle, braniti proračun pred oporbom. Isto tako je normalan gospodarsko-socijalni dijalog. Uobičajena je i rasprava po vladinim resorima, pa se onda nekom nešto da, nekom uzme, već kako se prioriteti dogovore.

A ovdje je došlo do malo preočitog fiskalnog ucjenjivanja, ne po resornom, nego po stranačkom ključu, što na van može izgledati neozbiljno, pogotovo u uvjetima gdje se ministar mora boriti da zadrži deficit unutar propisanih 3 posto i gdje je to snažan argument da, primjerice, sindikatima kaže da nema povišice od desetak posto jer to ruši financijsku konstrukciju. To im je Ćorić i rekao, kaže da mu ne pada napamet ugroziti proračun zbog nerealnih zahjeva, no ovdje je, kada je u pitanju koalicija, brzo spustio loptu. Razumljivo je da se mora, kada su u pitanju dodatni rashodi i potraživanja proračunskih korisnika, sada držati nešto čvršće, s obzirom na to da proračunski deficit, prema podacima Eurostata, već tri kvartala zaredom probija spomenuti plafon od 3 posto BDP-a.

Probijanje plafona iz zadnjeg lanjskog kvartala utopilo se u lanjski godišnji deficit, koji je uspješno zadržan unutar mastriških kriterija i zadanih gabarita. To su kreditne agencije nedavno i honorirale. Cilj je da tako bude i sada. Ove godine međutim imamo već dva kvartalna probijanja, a kvartalni podaci, koliko god da su privremeni, na kraju prerastaju u godišnje. No, ima još ponešto vremena. Godišnji deficit je naravno zadan unutar dozvoljenih gabarita, na 2,9 posto, i vjerojatno će ministar sve učiniti da to ispoštuje. Zna da bi nas godišnja fiskalna nedisciplina dovela u nezgodnu poziciju skupljeg zaduživanja i drugih problema koje ne želi riskirati. Ipak, i HNB upozorava kako je sve dosta trusno, i zbog okruženja i sve težih vanjskih okolnosti, energetskih i drugih šokova, koje nekako treba prebroditi. A već smo na granici.

DP-ovi amandmani pak idu u kontru. Oni nisu u iznosu veliki, ali izbijaju ministru argument da se mora štedjeti kada ga iznosi proračunskim korisnicima, sindikatima, a vjerojatno sve to netko prati i u financijskoj zajednici. To jednostavno nije dobra poruka. Ćorić je, međutim, ostao pribran kada su ga novinari pitali o naknadnim potraživanjima koalicijskog partnera po principu »ili novci ili ništa od koalicije«. Rekao je da ta rezolutnost nikome ne pomaže. Ali, onda je ipak zavapio: »Dajte da se ne osvrćem na to, ja sam ipak ekonomist u Vladi RH«. Kazao je potom da je sve to demokracija. To je istina, kao što je, međutim, činjenica da je izabrao profesorsko mjesto zamijeniti onim ministra i političara. I sada se s time treba nositi. Rekao je i da će vidjeti na što se odnose njihovi zahtjevi i kako će ih onda u okviru rebalansa anticipirati. A možda su se, veli, tek jučer dosjetili da još nešto trebaju, da imaju još neke ideje. Neki bi pak rekli: sačuvaj nas Bože njihovih ideja.

Uglavnom, Ćorić će to »izboksati«, a meni je osobno najdraži njegov istup kada je kao potpredsjednik Vlade nedavno govorio u Pazinu, gdje je kao izaslanik premijera Plenkovića sudjelovao na svečanoj sjednici povodom obljetnice Pazinskih odluka. Govoreći o legendarnim odlukama, donesenima u rujnu 1943., istaknuo je slobodarski i antifašistički duh ovih krajeva, te važnost takvih odluka za modernu Hrvatsku. Možda da malo rebalansira junior-partnere i u tom smjeru.