Vjerujete li Borasu da se slučajno zatekao u trenutku kada je bilo više cjepiva na Rebru, pa su eto zato on i supruga već dobili prvu dozu, pita Domagoj Novokmet, novinar N1 televizije, saborskog zastupnika HDZ-a Josipa Đakića.
– Ne znam tko je Boras, krajnje iskreno mu odgovara Đakić.
– Rektor, pojašnjava Novokmet.
– Ne znam, nisam to pročitao pa ne mogu tumačiti, ne da se, međutim, Đakić.
E, da… A moglo je, i da je sreće trebalo je, sve drugačije.

Okršaj titana

Vuco v.s. Kerum! Predator v.s. Alien je bitka od slatke vode, naspram okršaja titana što se sprema u splitskoj političkoj areni. Promotori – a ovdje su borci i promotori i treneri i sparing partneri – odrađuju uvod u meč maestralno. Kerum je to odradio plesom, u maniru one alijevske koja kaže da je malo boraca što lete poput leptira, a ubadaju poput pčela. Amaterski video uradak sniman u Kerumovoj konobi genijalnog imena »Pršut«, jer kako bi drugačije nazvao konobu onaj koji oblozima od pršuta hladi i liječi plamteće čelo, prije svega pokazuje čovjeka koji je em odjeven u kuharsku odoru što sugerira da kuhati zna, em hiphoperski pleše na modernu dalmatinsku šansonu što također sugerira da prati trendove plesne. Doda li se rečenom činjenica da mu je za stolom konobe sjedio sam creme de la creme splitskog sudstva, jasno je da je majstor narodske kampanje u startu pokazao zube konkurenciji. Ima li se pri tom na umu činjenica da te nazovi velike stranke ne znaju u velikim gradovima izmisliti iole ozbiljniju, upečatljiviju, samostalniju personu za gradonačelnika, jasno je da je »naš čovjek Kerum« mudro iskoristio snimanje kod »Pršuta« za malo kampanjskog rada. Osjećati se jak kad nasuprot tebe ne stoji praktički nitko, lako je.

Ali, ne lezi vraže! Konkurencija je doletjela odakle joj se nitko nadao nije. Krešo Beljak, čelnik dične Radićeve Hrvatske seljačke stranke, iz špila vadi ni manje ni više nego Sinišu Vucu! Ima logike, tko će te bolje izvaditi iz živog blata bolje nego lider »Živog blata«. Odavno su braća Radić svoje rekli, odavno guske što srljaju u maglu nisu neki, ha, hajp, a ako je istina da su Vuci i ćaća i dida bilo manje Torcida, a više radićevci, onda problema nema. Vuco, doduše, još uvijek dvoji je li mu biti kandidatom za gradonačelnika, ali već zna da će se u ime kampanja redoviti jednom tjedno, svaki dan u isti sat pojavljivati na balkonu splitskih stranačkih prostorija i uživo kazivati puku sve ono krucijalno i važno. Bit će to, nema sumnje, performans koji je koreografski kombinacija redovitog papinskog obraćanja i onih dobošarskih objava što ‘daju na znanje’. A sve to tek za uvertiru pred konačni obračun. Pri tom tek treba notirati da su mnogi krivo požurili kazati kako nas čeka obračun ‘pršut v.s. janjetina’, aludirajući ne samo na onu spomenutu oblog-fetu pršuta, već i na svojedobnu Vucinu kandidaturi na inim izborima pa i predsjedničkim kada je narodu obećavao kilo janjetine na tjednoj i mjesečnoj bazi. Ti i takvi zaboravili su sitan detalj, činjenicu da je Vuco okrenuo ploči, dao se na dijetu i vježbanje, smršavio toliko da kani i drugima dijeliti savjete kako skinuti koje kilo i živjeti zdravo. Gastronomski El Clasico će izostati, ali neće poboljšano tancanje by Kerum i gdjekoji stih prigodni poput onog Vucinog koji kaže: »Proklet bio alkohol/nanio mi strašnu bol/voljena od mene ode/ ništa više osim vode/ ja ne pijem!«

Bili jednom…

E, da, trebala je biti milina to seciranja svih aspekata budućeg okršaja Predatora i Terminatora. Nije tome, koliko god se svojim začudnim istupima trudio, predsjednik države ni do koljena. Samo, nisu ovo normalna vremena. Ovo su vremena kad jedno cjepivo, jedno cijepljenje, pa još preko reda, mijenja sve.

Priča kako se to cijepi u nas, ako ste rektor pa još Boras, iako da zastupnik Đakić nikada za vas nije čuo, zapravo je bajkovita, idealna da se njome uspavljuju djeca dok im se subliminalno ugrađuje onaj svehrvatski talent za povlačenje veza i zaobilaženje pravila. Sudeći po onom što je o famoznom cijepljenju kazao pročelnik Klinike za stomatologiju zagrebačkog KBC-a, ta priča počinje posve klasično. Bili, naime, jednom rektor Boras i njegova supruga. Pa su odlučili poći zubaru. Zajedno, kako to ljudi u sretnim brakovima rade. Možda se, ne bi bilo čudno, netko tu zubara i boji. Ostanu ti neki strahovi u ljudi cijelog vijeka, recimo, ako su iskustva iz mladosti grda. Pa su pošli zajedno iako su samo konzultacije bile u igri, a ne potreba da zubar taj čas, taj dan, nešto i radi. A onaj gore vidi sve, pa to što vidi, ako mu se svidi, kadikad i nagradi. Slučaj je htio da se baš za tog posjeta stomatologu, za tih konzultacija, cijeli odjel stomatološki zagrebačkog KBC-a upravo cijepio protiv COVID-19. Pa ostadoše dvije, tri doze cjepiva. Pa ih ponudiše bračnom paru. Pa ih oni prihvatiše. »Ajmo da se ne baci«, rekao je garant netko od osoblja. »Da se ne baci«, nije imao što krajnji korisnik nego tomu nazdraviti.

Tu negdje, (ka)da je bajka, dolazi onaj moment kako su svi živjeli sretno dokle god su mogli. I to je to, priča za malu djecu. Bajka, na žalost, ne trpi trivijalnosti poput one da navodno ima neki red po kojem se cjepiva dijele, da su prvi na redu stariji i kronični bolesnici, da cjepiva ionako nema dovoljno za one koji ga trebaju više nego Boras, da cjepivo još i ne treba onima koji su nema dugo preboljeli koronu… O koja šteta što su bajkopiscu gabariti zadani pa ne ide korak dalje, recimo da razradi lik liječnika koji u hodniku vidi rektora pa brzo izračuna kako dvije doze danas mogu značiti neki fakultetski prosperitet sutra. Ili da se bar bajkopisac pozabavi samim rektorom i opiše pomnije kako se to u pravo vrijeme stiže na pravo stomatološko mjesto, a onda i to kako li se samo pita ima li koje cjepivo viška, ako se već taj višak nije unaprijed nanjušio.

U Božjim rukama

​​Lijepo bi bilo to sve znati, jer u nas je traženje veza i vezica stvar nacionalnog ponosa. Znao je vazda ovaj narod kako prečacem do svakog i svega stići. Znao je, sve do cjepiva. Ono nas je redom svelo na nikad manju mjeru, pokazalo nam da ima običan svijet i da ima Boras, da ima onih koji preko veza ne mogu do spasonosne doze makar tonu kristala na poklon nosili i onih kojima je dovoljno u pravo vrijeme biti na istom mjestu. O kakvim se, pak, razinama društvenim radi i tko ih sve čini, svjedoči sjajan dijalog s početka teksta, ta notorna istina da saborski zastupnik nema pojma tko je rektor. Zašto i bi kad je sve ionako u Božjim rukama.

U neka normalna vremena priča bi se vezla oko Keruma i Vuce, kad već o onom HDZ-ovom kandidatu za gradonačelnika Zagreba ne znamo ništa. No, vremena su druga. U njima je Boras, u njima je jednako vješto cijepljen šef HGK-a Burilović, u njima je Alemka Markotić koja na Stepinčevo pred Zagrebačkom katedralom nastupa kao vjernica, a ne kao epidemiologinja koja snuje bioteroriste. »Po zagovoru blaženog Alojzija svojom providnošću prati one koji su na vlasti da promiču mir i jedinstvo te da ih mudrost križa i zrno koje umirući donosi plod poučava i nadahnjuje u zauzetosti za dobro svakog čovjeka, molimo te«, kazala je Markotić. Vjernici zbliženi u jedinstvu vjere na niti pola metra razmaka među sobom, slijepo su je slušali. S pravom, jer ovo se cjepivo zaslužiti može milošću.

Siniša PAVIĆ