Europska komisija konačno je prepoznala važnost europskih otoka i obale na kojima živi četvrtina stanovništva Europske unije, a kako mnogi otoci i obale ujedno čine i vanjske granice EU-a, time postaju strateški važni u današnjim geopolitičkim prijetnjama i značajni su za sigurnosnu arhitekturu Unije.

Komisija je tako u proračun EU-a odučila ne samo ugurati otoke i obale, nego im još osigurati i znatna sredstva, no treba priznati da je hrvatska vlada i prije donošenja europske strategije definirala svoju otočnu politiku kroz koju je u zadnjih deset godina u otoke uložila 4,6 milijardi eura.

Osim prepoznavanja specifičnih posebnosti otoka, Bruxelles je prvi put adresirao problem, odnosno cijenu izoliranosti otoka s kojom su naše otočne zajednice itekako upoznate, a definirao ju je izvršni dopredsjednik Europske komisije za koheziju i reforme Raffaele Fitto kao strukturne izazove povezane s njihovim geografskim položajem koji rezultiraju višim troškovima prijevoza i ograničenim gospodarstvima.

No, možda daleko važnije od adresiranja cijene izoliranosti otoka je Pravo na ostanak koje uvodi Unija, a koje bi trebalo rezultirati priuštivim stanovanjem i na otocima, a sve s porukom lokalnoj zajednici da ne napušta otoke jer se i oni suočavaju s problemom iseljavanja.

Uz iseljavanje, definirani su i ostali izazovi s kojima se suočavaju europski otoci, poput klimatskih promjena, no zasigurno najveću prijetnju otocima, posebno onima na Mediteranu, predstavlja nezaustavljiva turistička industrija koja iscrpljuje i onečišćuje prirodne resurse, a cijenu plaća kvaliteta mora.

Možda se u europskoj strategiji moglo više pažnje posvetiti upravo problemu onečišćenja, tim više što je i Komisija upoznata s podatkom da turistička industrija proizvodi čak 8 posto globalnih emisija stakleničkih plinova, odnosno 4,5 milijardi tona CO2 godišnje, čime značajno utječe na klimatske promjene, izračunao je tim znanstvenika iz Australije, Tajvana i Indonezije u članku objavljenom u časopisu Nature Climate Change.

Turistička industrija uključuje promet, smještaj, hranu i piće, suvenire, odjeću, kozmetiku i ostalu robu široke potrošnje, a male otočne zajednice jednostavno ne mogu odgovoriti na takve konzumerističke zahtjeve jer nisu ni planirane za masovni turizam, niti svojim kapacitetima mogu prihvatiti, a kamoli smjestiti veliku količinu gostiju.

Donekle su izuzetak veliki mediteranski otoci, poput Krete, Cipra, Sicilije ili Korzike, iako i oni sve teže balansiraju između turizma i održavanja kvalitete života domaćeg stanovništva.

Porastom zanimanja za egzotičnim iskustvima i sve većim oslanjanjem na zračni prijevoz i luksuzne sadržaje, potrošačka kultura je turizam pretvorila u velikog proizvođača ugljičnog dioksida, tvrde znanstvenici.

Pritom zabrinjava podatak da turistička industrija ne usporava, dapače, svjetski turistički promet bilježi godišnji porast između 3 i 5 posto. Znanstvenici su također izračunali da se izrazito receptivne zemlje poput Hrvatske, Grčke ili Tajlanda suočavaju s mnogo većim stupnjem onečišćenja od svojih posjetitelja od onog koje će njihovi građani izazvati drugdje u svijetu, a pritom su upravo u malim otočnim zajednicama turisti u prosjeku odgovorni za 30 do čak 80 posto emisija CO2.

Masovni turizam ne bira sredstva dok god neku destinaciju ne iscrpi do kraja, a s druge strane predstavlja jedini način izlaska otoka iz izoliranosti jer im je upravo zbog turizma omogućena bolja povezanost s kopnom. I tu se pokušava naći ravnoteža, a većina zemalja je rješava kroz subvencionirane linije za prijevoz, neke s većim, neke s manjim uspjehom.

Mali otoci, poput jadranskih, tako najviše ovise o prihodima od turizma, a istodobno im turisti ugrožavaju prirodu. Dodatni je problem što otoci nemaju dovoljno financijskih sredstava ta tehnološka poboljšanja kojima bi utjecala na smanjenje emisija. Otoci tako istodobno imaju i blagoslov i prokletstvo odijeljenosti od kopna, a na strategijama i politici je da za njih napravi model održivog turizma, ali i održvog, priuštivog cjelogodišnjeg življenja.