Kapital se globalizirao, zaštita radnika nije. To bi otprilike bio pojednostavljen, ali opet točan opis onoga što se u svijetu dogodilo zadnjih pedesetak godina. Trend je takav, potpuno je nezaustavljiv. Sve dok jednog dana, ako ikad, ne budu više postojale zemlje tako siromašne i tako očajne da moraju prihvaćati da im dođu investitori koji će u njima otvarati tvornice u kojima će domaći radnici biti spremni raditi za manje od 50 dolara mjesečno. A radnici u matičnoj zemlji tog investitora ostajati ili bez posla ili će, ucijenjeni, pristajati na drastično smanjenje svojih radnih prava.

Globalizacija je proces kojem je kapital odjednom mogao potezom tipke na kompjutoru biti poslan u bilo koji kutak svijeta, ali ga radnička prava i sindikati iz Europe ili Amerike tamo nisu mogli slijediti.

Pa zbog svega toga nimalo ne čude podaci iz Globalnog indeksa radničkih prava za 2026. godinu, koje je objavila Međunarodna konfederacija sindikata (ITUC). Podaci koji ukazuju na dosad nezabilježene razmjere ograničavanja radničkih prava diljem svijeta. Uglavnom otežavaju se pravo na štrajk, na kolektivno pregovaranje, na registraciju sindikata.

Zaključak je taj da se ona zlatna vremena u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata nikada više vratiti neće. U Europi su obični ljudi, dakle oni koji žive od svog rada, svakim danom živjeli sve bolje. I bili sve zaštićeniji. Možda je pojednostavljeno reći da su zapadne zemlje praktički time potkupljivale svoje radništvo da ne padne pod utjecaj komunističkih stranaka koje su u nekim zemljama bile izuzetno jake. I da slučajno ne počne simpatizirati svjetski blok koji je tada bio na vrhuncu svoje moći. Možda ovo objašnjenje zaista jest krajnje pojednostavljeno, ali to nikako ne znači da nije točno. Kada se komunizam u Istočnoj Europi srušio, krenula je globalizacija. A radnička prava na zapadu stjecana desetljećima, negdje i stoljećima radničke i sindikalne borbe, polako su počela nestajati. Kao da ih nikada nije bilo.

Cijele su zemlje, nekadašnje velike industrijske sile gotovo pa deindustrijalizirane. A njihovo radništvo pretvoreno u urbanu sirotinju koja mora pristajati na sve samo da dobije kakav takav posao. Posebna su priča ovdje socijalističke i socijaldemokratske stranke koje su potpuno napustile one zbog kojih su uopće bile i osnovane. Ne da su ih napustile nego su ih počele gotovo pa otvoreno prezirati. A okrenule se svim mogućim političkim ezoterijama koje se mogu zamisliti. Prevedeno na svakodnevni jezik, ako netko tko radi slabo plaćen posao bude na bilo koji način ugrožen kao pripadnik seksualne, nacionalne ili bilo koje druge manjine, on može računati na podršku stranaka iz takozvanog lijevog centra. Što je naravno i u redu, nitko ne smije biti proganjan zbog svog etniciteta ili seksualnog opredjeljenja.

Ali ako takvog maltretiranja nema, a takva osoba mora raditi za minimalac ili čak i manje, deset ili 12 sati dnevno, od kojih mu je plaćeno samo osam, šest ili sedam dana u tjednu – to moderne šampanj-socijaliste apsolutno ne zanima. Apsolutno. Čudi ih, možda, što se ovaj nesretnik nije znao snaći da osnuje kakvu udrugu pa aplicira za kakav proračunski novac i aktivira se na promicanju neke od mali milijun najbizarnijih oblika političke korektnosti koje niču kao gljive poslije kiše.

Ali ih on kao takav opće ne zanima, čak ni kao potencijalni glasač, a kamoli nešto više. A kada netko od tih ljudi padne na priče krajnje desnice – koja mu se ako ništa drugo barem obraća, za razliku od lijevih blaziranih elitista kojima se više manje gadi – onda ga oni još više preziru. I tako to traje godinama. Desetljećima. A što je najtužnije, ovo će ići sve dalje. Umjesto da se radnicima trećeg svijeta daju barem najosnovnija radnička prava, oni se nemilice gaze. A gaze se sve više i njihovi još uvijek koliko toliko dobrostojeći kolege na zapadu. Koji bi se za koje desetljeće mogli naći u poziciji kao ovi nesretnici u trećem svijetu. Svi bi mi, vrlo skoro, mogli biti treći svijet. I što je najgore, to se ne može spriječiti.