Nije pravilo, ali zna se dogoditi da na kraju tjedna, tamo negdje pred vikend, čovjek, onako zabave neke čudne radi, pokuša sumirati što ga se sve »dojmilo« proteklih dana. Evo, recimo, taj velebni samit svjetskih čelnika na kojem su razgovarali o klimatskim promjenama, odnosno o spasu Zemlje kao takve, o putu koji ne vodi u pakao crni, nego put neba plava. Tema je važna, prevažna, ali ajde se u nju uživi kad vidiš glavnog tajnika UN-a Antonija Guterresa kako čita krivi govor, pa se sam sebi čudi što to čita dok ne shvati da su mu rečenice pisane za drugi neki skup tutnuli u ruke. Ili kad čuješ našeg premijera kako čita »pravi« govor koji su mu isto tutnuli u ruke, pa tako i rečenicu koja otprilike kaže da će za deset godina hrvatskim prugama letjeti vlakići električni na baterije, valjda oni što voze po istom principu k’o i one dječje kompozicije vlakova što na Badnjak završe pod borom. Posebno je, međutim, dirljiva bila žalopojka posve ozbiljnih delegata i izvjestitelja kako je organizacija podbacila skroz i kako ne stignu pojesti za dana i za panela i sastanaka ni sendvič obični, a i za njega dobiti valja im izgubiti sate i sate u dugačkim redovima.

U pameti je i drugo, poput slike onog mosta povrh Omiša, onog što će spojiti dva tunela iznad dubokog kanjona da se Omiš konačno može obići, a ne da su u njemu prometne gužve nenormalne. Ali, kako je u prilogu u Dnevniku neimara koji objašnjavaju svu kompliciranost gradnje, tako je i ministra prometa koji objašnjava zbog čega će most i kad se izgradi biti tek pusta cesta dok se sve pristupno s njim ne spoji pa da promet konačno poteče. Tu je i rat u Ukrajini, tu je nada da će Ukrajina izvojevati pobjedu i da će sve doći svome kraju, ali tu je i bojazan da će ih u miru čekati trista loših čuda, nekakve privatizacije, recimo, taman da mira, zapravo, nikad nema, koliko god da je žrtava za mir palo. A tu je, dakako, i naš dični predsjednik koji je pod stare dane ponovo pročitao »Zločin i kaznu« i shvatio, kaže, da je knjiga bezveze, k’o što mu je kompletan tisak i novinarstvo bezveze, i k’o što mu je premijer bezveze, i k’o što su mu šeici bezveze, i k’o što mu je sve bezveze.

Ima uglavnom svakog tjedna koješta vrijednog da se glavom udara u zid dok čelo na bol ne otupi. A onda je stigao e-mail koji kaže da Ahmed Burić ima album ploču, CD, nosač zvuka u svakom slučaju. Zove se album »Sin pustinje« i pjeva se na njemu zapravo o svemu što na kraju tjedna čovjek prebire po glavi da je bilo, ali tako da se ipak isplati sve. Jer, u prvom snimljenom spotu za album, Bure pjeva i onu »Treći svjetski«. A ona veli:

Skloništa smo očistili, zurimo u svod nebeski,

šta god sad vi mislili, mi čekamo Treći svjetski.

Svi smo sobom zabavljeni, nekad bratski, danas vjerski,

za oružje otvoreni, mi čekamo Treći svjetski.

Kuda ćemo ne znamo ni sami, dah već pari i vazduh reski,

nigdje nikog ni svjetla u tami, mi čekamo naš a svjetski.

Nama stoji zapisano, još u staroj svesci,

ne maši nas još nijedan, pa neće ni Treći svjetski.

Naš, a svjetski. Treći svjetski.

Vrag bi ga znao dal’ Burić to pjeva, ili »samo« govori stihove glasom koji je tu negdje između basa i baritona, ali onako izrašpan, izgreban od života i svega što život sa sobom nosi, i dobro i loše. Ipak će biti da pjeva, jer dok kazuje svoje stihove, prati ga glazba Damira Imamovića i sva sila sjajnih nekih glazbenika s ovih prostora. Damir Imamović… Mali milijun prigoda je bilo da se pođe na koncert i posluša ovog majstora, ovog i službeno najboljeg muzičara Europe 2021. godine. Računaš, sevdalinka je to, tradicionalna glazba, pa makar da je nove pjesme skladao, instrumenti koje ne viđaš često pa nećeš razumjeti ni osjetiti kako treba. A onda, k’o slučajem nekim, naletiš na Imamovića za jedne promocije… Čovjek sam na pozornici, pa zasvira i pusti glas, i sve bi drugačije. Jer tu nema kalkulacija nikakvih. Jer tu je sve iskreno. Pa te takne dok te vodi u daleka neka mjesta i krajeve do kojih si mislio da se i ne može. Gledaš ga samo jednom i tad shvatiš da nije ni moglo biti šale kad je onomad svom »susjedu« Buriću kazao: »Jednom ćemo napraviti album tako da sviram, a ti govoriš poeziju.« I bi tako. Pandemija je došla, a njih dvojica bi se našla pa lagano, o svijetu koji je takav kakav je i o nama koji smo takvi kakvi jesmo.

Ahmed Burić je pjesnik, i novinar, i glazbenik, a možda je ponajprije vjerni navijač Veleža. Burić je iz Sarajeva, koliko je iz Mostara, Stoca, Beograda, Ljubljane, Splita, Zagreba, Rijeke, Trsta. Burić je onaj s omota albuma, onaj širokih ramena, sa šeširom na glavi što u pustom nekom kraju gleda neke pute koji su pred nama, a da ih ni svjesni nismo. Ali, Burić je i onaj koji bi noću, kadikad, poslao pjesme u izgradnji, da ih ovaj što ovo piše u gluho doba noći u tišini nekoj sluša, pa da se nasmije, pusti suzu, ili da jednostavno voli što glazbu, što stihove. Kako ne voljeti, recimo, onu koja kaže:

Napisala se pjesma, da joj tražiš manu jedva bi je našao,

svaki stih za se, sam bi se snašao.

Da joj staviš stražu, odmah bi pobjegla,

jer pjesma je kažu kad se sama sastavi,

a kad stane da se odmah sama nastavi.

Ovdje ona treba stati da ne udavi,

jer najbolje ljubavne pjesme nisu o ljubavi.

I nisu, najbolje ljubavne pjesme nisu o ljubavi, samo treba utakmica nekih odigrati na terenima kojekakve kvalitete da čovjek to shvati i da ga shvate kada to kazuje. Burić ih je odigrao i još ih igra, doajenski, gospodski, možda ne poput Bake Sliškovića jer to ne može realno nitko, ali svakako na razini onog Bajević-Marić-Vladić Veleža. Napravili su Burić i Imamović, uz suradnike glazbenike poput Tonija Kitanovskog, album za koji se evo govori da je »spoken word« album. Bit će da i jest, što god to zapravo značilo, ali ide ovo i dalje i dublje od definicije. Ide ovo, recimo, do kasnih večernjih sati, zadaće iz glazbenog i derišta koje se muči sa suhim definiranjem što ga glazbeni odgoj traži, čak i od njoj drage pjesme Tome Zdravkovića. Ne možeš emociju strpati u definiciju, ali možeš nazvati Bureta. A taj onda sipa svega, veze priču naprijed i nazad, od pjevačevih uzora pa do njegovih sljedbenika, uči što prateći bend od instrumenata mora imati, kazuje na što se pojedini stih naslanja i što poručuje.

Bure je pripovjedač, jedan od ponajboljih, a sad kad je uz glazbu, sad će taj glas nježan i hrapav u isti mah lakše do nas. Do nekih da pjesme analiziraju, do nekih drugih, malo mudrijih i generacijski vezanih uz ono za što Bure veli da su obrasci što su nam ih donijeli pokojni Divljan, Koja, Rundek, Brecelj, da puste da pjesme same pronađu put do tamo gdje treba, tu negdje oko srca i želuca uglavnom. Jer, najbolje ljubavne pjesme nisu o ljubavi.

Dok hrvatski premijer dječački zaigrano i zaneseno priča o električnim vlakovima što će ih na našim prugama (!?) pogoniti baterije, dok ne tako daleko bjesni rat, dok Ameri važu je li im bolji senator dr. Oz ili čovjek kojeg zovu od milja tetovirani div, dok samit o klimi i izdaleka i izbliza izgleda poput još jednog farsičnog pucnja u prazno, Ahmed Burić ima album posve drukčiji od drugih. Ima album koji zove da ga se kupi ili nađe na kakvom streaming servisu, makar bi najbolje bilo da se dođe u kakav novi, a stari BP Club, pa da se kroz dim cigarete probije duša do nečeg što uistinu jest, kako kaže Burić, drukčije od svakodnevice koja je sve samo ne ugodna i vesela, ovdje gdje živimo. Valja to slušati da se vidi kako umjetnost često bolje zna što nas čeka – pjesmu »Treći svjetski« Burić je napisao 2018. godine – baš kao što možda i jedina zna ime lijeka što donosi olakšanje, spas. Ahmed Burić pjeva ono što mi nismo znali verbalizirati, a želja nam bila, recimo, kada kaže: »Od svih živih na svijetu stvari, ja bih na kraju da sam rijeka.« Bilo bi lijepo da smo rijeke, onoliko koliko je bitno da pored svega što na kraju tjedna čovjek zbroji da je bilo, ne zaboravi da ima i važnijih stvari, ljudi poput Burića i album(a) kao što je »Sin pustinje«.