Na Beloj nedeji kupit ću petešića kemu se v rit puše – kaže ona, ničim izazavna.

– Što ćeš!? – pita on

– Haha, pa kupit ću petešića kemu se v rit puše – smije se ona.

– Jer, petešić je što!? – bleji on.

– Pjetlić, pijetao. A petešić je na Beloj nedeji suvenir. Kemu se v rit puše – davi se ona.

– Čekaj petešić je pjetlić!? Onda je Frka premijerov zapravo pjetlić u frci?! – u čudu će on.

– A čuj… – slavodobitno će ona.

Nekada se čekala Bela nedeja, Kastav i fešta, da čovjek sebi kupi petešića. Nama se Bela nedeja, ona politička, dogodila prije jedno 20 dana.

Ako je kome prije 20 dana i bilo štogod tanko u priči o tome da je baš zgrada u kojoj je stan predstojnika premijerova ureda prva obnovljena od svih zgrada što su nastradale u zagrebačkom potresu, njen nastavak koji je otkrio da predstojnik premijerova ureda koristi državni stan kojeg je dobio i zato jer mu je prebivalište u općini Sali na Dugom Otoku, bio je i jest do ibera iritantan za svakog zdravomislećeg stanovnika ove zemljice. To se jednostavno ne radi, to da ti obitelj živi u Zagrebu i ti s njima, a onda kad se ukaže prigoda da kao državni dužnosnik za male pare uživaš u državničkom stanu pa naglo prebivalište ishodiš tamo gdje ti je didovina.

Prije dvadeset dana predstojnik premijerova ureda bio je, bome, vijest. No, vijest je svojevrsna i to da je on vijest evo još uvijek, a vijest je još uvijek koliko zbog medija i javnosti koji ne skidaju ruku s vrata u petešića, toliko i zbog začudne obrane predstojnik ureda od strane njegovih najbližih kolega. Ovo kako ga brane jednom će se na nekom fakultetu predavati kao primjer kako ne treba djelovati kad vam bliskog suradnika ulove u grijehu. Ili će se, tko zna, naći na nekoj drugoj vrsti visokoškolske ustanove da se studenti i budući dužnosnici nauče kako se piša po leđima puka dok ih se uvjerava da to kiša pada.

Teško je naći citat svega što su u ime obrane, pače bezgrešnosti predstojnika premijerova ureda govorile njegove kolege od samog premijera naniže, ali sjećanje prilično dobro služi. Premijer je u startu znao što mu je raditi; reći da je sve to haranga, optužiti predsjednika da joj je inicijator, pa na koncu autoritativno, baš kao da uređuje sve medije na svijetu, podvući pod sve crtu i poručiti da to nije tema i gotovo.

Ministar unutarnjih poslova i potpredsjednik Vlade Davor Božinović udario je u malo drugačije note i svirale. Svaka njegova rečenica, u što god da je omotana bila, uredno je Hrvatima slala poruku kako je predstojnik premijerova ureda jednostavno vrijedniji od njih. Reče tako Božinović da je »Frka Petešić čovjek koji radi 20 sati dnevno.« Onda reče da je došao iz Francuske ovdje pomoći. Onda je istaknuo da »on nema nekretninu, a vjerojatno bi je imao da je više boravio u Hrvatskoj.« Onda je naglasio kako je predstojnik premijerova ureda dane i noći sudjelovao u razgovorima koji su rezultirali nabavkom novih zrakoplova za našu avijaciju, pače odigrao pivotalnu ulogu u svemu. Ministar graditeljstva Horvat je tu negdje između dvaju autoriteta s izjavom da se u slučaju stana Frke Petešića dogodila ekspresna samoobnova.

Tomislav Sokol, HDZ-ov čovjek u Europskom parlamentu, prije svega će podvući kako je sramota to što se radi jednom časnom hrvatskom domoljubu koji se početkom 1990-ih u Francuskoj borio i lobirao za francusko priznanje Hrvatske. A onda je nekidan, nema dva tri dana, i premijer posegnuo za sličnim argumentima opetovano spomenuvši harangu, ali sada uz dodatak da se želi baciti ljaga na čovjeka koji je radišan, pošten, Hrvat, Hrvat iz dijaspore, koji se vratio sa srcem u domovinu da dade Hrvatskoj sve što može, svoje znanje i rad.

Od rezolutnog da Petešić nije tema do Petešića koji je svetac prošlo je dvadesetak dana. U tih dvadesetak dana doznali smo, ili smo barem između pustih izjava mogli naslutiti, da Hrvat iz dijaspore koji se kući odluči vratiti ili nije normalan, jer tko bi se kući vraćao i to na manju plaću, ili je domoljub koji ne pita ni kruha ni vode već samo radi po cijeli dan. Razdanilo nam se i da učeni svijet u Francuskoj ne skuplja nekretnine već ulaže u sebe, dok mi Balkanci samo kuće i stanove ziđemo i pri tom pitamo i kruha i vode. Jasno je i da se ne smije prozivati nitko tko ima pivotalnu ulogu u nečem državnom i velikom kao što je kupovina aviona od Francuza, makar i logično bilo da u pregovorima koji su mu u opisu radnog mjesta valjda, sudjeluje i onaj kojem je francuski poput materinjeg.

Dvadeset dana se smišljala taktika, ili se 20 dana kupovalo vrijeme. Jer, tad na scenu sramežljivo stupa i predstojnik. Prvo je u novinama izašao veliki intervju pod naslovom »Moja istina«, a onda je predstojnik premijerova ureda zaslužio sat na javnoj televiziji za još malo prezentacije istine. Od skrušene priče u uhu je ponajprije ostalo ono da je za sve kriv pravni vakum. A baš u njemu, baš u pravo vrijeme, baš u trenu kad mora iz jednog stana van, a u drugi bez prebivališta otočkog ne može, baš u tom i takvom vakumu našao se predstojnik premijerova ureda. Vakum, makar na MUP-ovim stranicama, tamo gdje se progovara o prebivalištu i boravištu, nikakvog vakuma nema. Ima samo definicija koja kaže: »Prebivalište je mjesto i adresa u Republici Hrvatskoj, na kojoj se osoba trajno nastanila radi ostvarivanja svojih prava i obaveza vezanih uz životne interese, kao što su obiteljski, profesionalni, ekonomski, socijalni, kulturni i drugi interesi.« Dade se ruku u vatru gurnuti da svi ti interesi predstojniku premijerova ureda nisu vezani za Dugi Otok.

Nekog vakum usiše, a nekom da vjetar u leđa. Možda je, tko zna, predstojnik premijerova ureda samo ‘žrtva’ loših savjetnika, ili je u pravu kada kaže da je u Francuskoj sve to s prebivalištima i boravištima i drugim tričarijama jednostavno jednostavnije. Uostalom, kad smo prvi put na istom ovom mjestu pisali o slučaju predstojnika premijerova ureda bilo je dobrih nekih ljudi koji su istaknuli sve kvalitete Frke Petešića, ali se i čudili šlampavosti aparata koja je dotjerala Petešića do lonca za juhu, ako već nije loncu svjesno prišao sam naučen na francuske običaje a ne ove naše. Samo, nije to šlampavost, već prije bahatluk.

Slučajno ili ne, dok je Frka Petešić na Prvom programu objašnjavao kako ništa kriv nije, na Drugom se vrtio dokumentarac koji priča o nogometu, usponu engleske Premier lige. Priča o dobu kad je Manchester United najjači ikada i kad ga za ogromnih 623 milijuna funti hoće kupiti Robert Murdoch, vlasnik Skyja. Dioničari su tu ponudu prihvatili, ali tad kreće očajnička borba navijača Uniteda kako bi spriječili prodaju voljenog kluba. Izgledi su navijačima bili minimalni, Murdoch i suradnici uvjereni u pobjedu, da bi na koncu Vlada stala na navijačku stranu i stranu nogometa. »Podcijenili smo gorljivost dioničara, ne onih s upravljačkim udjelom, nego prosječnih ljudi«, reći će danas jedan od od onih koji je Murdochu vodio operaciju. Jedan od navijačkih ideologa kazat će kako poslovnjaci nisu shvatili da su navijači iz svih slojeva društva, a onda podvući: »Romantičnu sliku Uniteda stvorio je Matt Busby kad je igračima rekao: igrajte za ove ljude na tribinama, oni vas plaćaju. Dajte im priliku da sanjanju. To je najvažnije.« Politika i nogomet možda i nisu posve isto, ali bome neka pravila vrijede i za jedno i za drugo. Da je onaj tko je smišljao strategiju obrane vojnika Frke Petešića pogledao makar koji kadar ovog dokumentarca, ili makar koju utakmicu veću od života, znao bi da se igra igra za one na tribinama i da je ova zemlja satkana od svakojakih slojeva društva makoliko im ta istina bila odiozna. I onda bi, možda, sve bilo drugačije odvajkada, bilo bi makar tako da nam se s visoka ne objašnjava kako smo lijeni, neuki nekretninski ovisnici, jalni na boravišta i prebivališta uspješnijih od sebe, pa još i domoljubnijih.

Na Beloj nedeji kupit ću petešića kemu se v rit puše. Ova nevina rečenica više nikad neće zvučati isto. To je možda i najgore od svega.