U jednom manjem dijelu Milanović ima pravo. Hrvatska desnica ne zna kako se nositi s cijelom popudbinom UDBA-e
Zoranu Milanoviću nije lako. Odvjetnik Perkovića i Mustača dobacio mu je vrući kesten i on se sada s njim mora snalaziti kako zna i umije. Posebno mu je situacija komplicirana jer je dva puta javno rekao da ih neće pomilovati, prvi put tijekom predsjedničke kampanje, a drugi put već kao predsjednik prilikom posjeta Križevcima. Nije baš jasno zbog čega si je na ovaj način jako suzio prostor za manevar. Mogao je izbjeći odgovor na ovo pitanje, posebno drugom prilikom kada mu ni nije bilo izravno postavljeno.
Druga je čudna stvar – zbog čega dosad nije nikoga pomilovao. Nije taj institut nekakav relikt feudalizma. On postoji u puno zemalja. Naravno, druga je stvar kako se on koristi. U Hrvatskoj je dosad bilo nekoliko slučajeva zloporabe pa je moguće da je Milanović želio izbjeći bilo kakve političke probleme oko neke njegove eventualne odluke. Međutim, nije jasno kako će objasniti i sebi i javnosti zbog čega je recimo pomilovao Perkovića i Mustača, a nije intervenirao u neke druge slučajeve. U kojima su molitelji osuđeni za puno blaža kaznena djela, koja su priznali i za koja su se pokajali i izrazili žaljenje. Kako će moći objasniti da je pomilovao dva člana establišmenta, a da molbu nekog sirotanovića nije želio ni pogledati. Nije valjda zbog toga jer je nisu potpisali Rojs ili Čermak. Sjedinjene Države imaju puno superiorniji pravosudni sustav od Hrvatske, ali tamošnji predsjednik ima pravo pomilovanja koje koristi. Otud možda i Milanovićevi brutalni napadi na premijera, Vladu i HDZ i skretanje pažnje na rekonstrukciju koja, mada zaista predugo traje, ipak nema ama baš nikakve veze s minhenskom presudom. Iako je zaista potpredsjednik Vlade Tomo Medved prvi bespotrebno započeo kavgu govoreći o navodnoj poveznici predsjednika Republike i odvjetničkog tima dvojice udbaša. Vodstvo HDZ-a trebalo je pred novinare poslati nekog vičnijeg javnom nastupu, a ne Medveda kojem to baš i nije najjača strana.
Samom HDZ-u ovo nije baš najdraža tema. Tako da griješe oni oporbeni čelnici koji tvrde da je HDZ sam izmislio ovu aferu kako bi u drugi plan pala rekonstrukcija Vlade. Priča s Perkovićem i Mustačom za HDZ puno je delikatnija nego ona kada ćemo imati nove ministre i hoće li netko od postojećih završiti s optužnicom. I to su naravno osjetili i u oporbi i u dijelu Milanoviću sklonih medija. Pa su počeli lupati po HDZ-u jer smatraju da je tamo jako tanak. Pa se koriste izjave nekih svjedoka kojima je Franjo Tuđman navodno rekao da bez Perkovića ne bi bilo HDZ-a. Takve izjave imaju istu težinu kao i ona Zlatka Canjuge da mu je Tuđman u četiri oka dao naputak da vrati ime Dinamu. Ali HDZ bi trebao pronaći bolju taktiku kako odgovarati na sve ono što proizlazi i što će još proizaći iz slučaja minhenskih presuda. Perković zaista jest početkom devedesetih bio jedan od glavnih ljudi hrvatskog sigurnosnog sustava. Ali da je bio jedan od najbližih Tuđmanovih suradnika, nije baš do kraja točno. Puno bliži tadašnji Tuđmanov suradnik kada su u pitanju službe, Josip Manolić, sudeći barem po onome što je napisao u svojim knjigama, nije Perkoviću previše vjerovao. Ali čak i da je bio, to sve nema, odnosno ne bi trebalo imati previše veze s cijelim ovim slučajem. HDZ kao i 2013. ne reagira dobro na slučaj Perković. Pa se sada sve svelo na to da Milanović svojim dosad najgorim uvredama odvede priču što dalje od po njega krajnje neugodne situacije – da mora donijeti odluke hoće li minhenski dvojac izaći iz zatvora ili ne.
U jednom manjem dijelu Milanović ima pravo. Hrvatska desnica ne zna kako se nositi s cijelom popudbinom UDBA-e. Naime, ako su Perkovića, bez obzira na sve što je radio prije toga, prihvatili 1990. i 1991. i onda s njim ratovali na istoj strani kada je bilo najteže, onda bi ga kao takvog trebali prihvatiti i dalje. Mada, s obzirom na sve ono što se događalo prije 1990. to nije nimalo lako. Za sve one odvratne stvari koje su UDBA i njene sestrinske službe napravile u Hrvatskoj i izvan nje postoje samo dvije presude – jedna škotskog i jedna njemačkog suda. Nijedna hrvatskog. A sada je samo i jedino na Milanoviću odluka hoće li ovu njemačku praktički poništiti. To je suština ove priče. Sve ostalo su nijanse.
Uvodnik
Borba s vrućim kestenom
Zlatko Crnčec
21. travanj 2022 21:52
Foto Goran Kovacic/PIXSELL
U jednom manjem dijelu Milanović ima pravo. Hrvatska desnica ne zna kako se nositi s cijelom popudbinom UDBA-e
Zoranu Milanoviću nije lako. Odvjetnik Perkovića i Mustača dobacio mu je vrući kesten i on se sada s njim mora snalaziti kako zna i umije. Posebno mu je situacija komplicirana jer je dva puta javno rekao da ih neće pomilovati, prvi put tijekom predsjedničke kampanje, a drugi put već kao predsjednik prilikom posjeta Križevcima. Nije baš jasno zbog čega si je na ovaj način jako suzio prostor za manevar. Mogao je izbjeći odgovor na ovo pitanje, posebno drugom prilikom kada mu ni nije bilo izravno postavljeno.
Druga je čudna stvar – zbog čega dosad nije nikoga pomilovao. Nije taj institut nekakav relikt feudalizma. On postoji u puno zemalja. Naravno, druga je stvar kako se on koristi. U Hrvatskoj je dosad bilo nekoliko slučajeva zloporabe pa je moguće da je Milanović želio izbjeći bilo kakve političke probleme oko neke njegove eventualne odluke. Međutim, nije jasno kako će objasniti i sebi i javnosti zbog čega je recimo pomilovao Perkovića i Mustača, a nije intervenirao u neke druge slučajeve. U kojima su molitelji osuđeni za puno blaža kaznena djela, koja su priznali i za koja su se pokajali i izrazili žaljenje. Kako će moći objasniti da je pomilovao dva člana establišmenta, a da molbu nekog sirotanovića nije želio ni pogledati. Nije valjda zbog toga jer je nisu potpisali Rojs ili Čermak. Sjedinjene Države imaju puno superiorniji pravosudni sustav od Hrvatske, ali tamošnji predsjednik ima pravo pomilovanja koje koristi. Otud možda i Milanovićevi brutalni napadi na premijera, Vladu i HDZ i skretanje pažnje na rekonstrukciju koja, mada zaista predugo traje, ipak nema ama baš nikakve veze s minhenskom presudom. Iako je zaista potpredsjednik Vlade Tomo Medved prvi bespotrebno započeo kavgu govoreći o navodnoj poveznici predsjednika Republike i odvjetničkog tima dvojice udbaša. Vodstvo HDZ-a trebalo je pred novinare poslati nekog vičnijeg javnom nastupu, a ne Medveda kojem to baš i nije najjača strana.
Samom HDZ-u ovo nije baš najdraža tema. Tako da griješe oni oporbeni čelnici koji tvrde da je HDZ sam izmislio ovu aferu kako bi u drugi plan pala rekonstrukcija Vlade. Priča s Perkovićem i Mustačom za HDZ puno je delikatnija nego ona kada ćemo imati nove ministre i hoće li netko od postojećih završiti s optužnicom. I to su naravno osjetili i u oporbi i u dijelu Milanoviću sklonih medija. Pa su počeli lupati po HDZ-u jer smatraju da je tamo jako tanak. Pa se koriste izjave nekih svjedoka kojima je Franjo Tuđman navodno rekao da bez Perkovića ne bi bilo HDZ-a. Takve izjave imaju istu težinu kao i ona Zlatka Canjuge da mu je Tuđman u četiri oka dao naputak da vrati ime Dinamu. Ali HDZ bi trebao pronaći bolju taktiku kako odgovarati na sve ono što proizlazi i što će još proizaći iz slučaja minhenskih presuda. Perković zaista jest početkom devedesetih bio jedan od glavnih ljudi hrvatskog sigurnosnog sustava. Ali da je bio jedan od najbližih Tuđmanovih suradnika, nije baš do kraja točno. Puno bliži tadašnji Tuđmanov suradnik kada su u pitanju službe, Josip Manolić, sudeći barem po onome što je napisao u svojim knjigama, nije Perkoviću previše vjerovao. Ali čak i da je bio, to sve nema, odnosno ne bi trebalo imati previše veze s cijelim ovim slučajem. HDZ kao i 2013. ne reagira dobro na slučaj Perković. Pa se sada sve svelo na to da Milanović svojim dosad najgorim uvredama odvede priču što dalje od po njega krajnje neugodne situacije – da mora donijeti odluke hoće li minhenski dvojac izaći iz zatvora ili ne.
U jednom manjem dijelu Milanović ima pravo. Hrvatska desnica ne zna kako se nositi s cijelom popudbinom UDBA-e. Naime, ako su Perkovića, bez obzira na sve što je radio prije toga, prihvatili 1990. i 1991. i onda s njim ratovali na istoj strani kada je bilo najteže, onda bi ga kao takvog trebali prihvatiti i dalje. Mada, s obzirom na sve ono što se događalo prije 1990. to nije nimalo lako. Za sve one odvratne stvari koje su UDBA i njene sestrinske službe napravile u Hrvatskoj i izvan nje postoje samo dvije presude – jedna škotskog i jedna njemačkog suda. Nijedna hrvatskog. A sada je samo i jedino na Milanoviću odluka hoće li ovu njemačku praktički poništiti. To je suština ove priče. Sve ostalo su nijanse.