Ima tome koji dan da su skoro sve tiskovine, svi elektronički mediji i publikacije, požurile objaviti tko to ima najveće plaće u državnom sektoru. E sad, može tko vjerovati, a i ne mora, ali ima ljudi posve prosječnih i običnih po mjerilu baš svake statistike, koji su ovaj članak jednostavno preskočili. I začudo, nema ih malo. Jebe se njih, da prostite, koliku tko plaću ima. Njih su učili da i nije pristojno zagledati u tuđi novčanik. Ako ljudi imaju velike plaće, valjda su ih zaslužili, a i zgodno bi bilo da danas sutra svi imamo veliku plaću pa da konačno nestanu ovakvi tekstovi, tiskani samo zato da bi se cifre mogle štampati zadebljanim fontom, onim koji prodaje novinu.

   Ima tome koji dan da je jedna tiskovina požurila napisati, a druge neke elektroničke publikacije požurile prenijeti, kako je Brett Anderson, pjevač grupe Suede, prošlog vikenda imao solo nastup u Zagrebačkom plesnom centru.

Nastupu je, rečeno je, prisustvovalo pedesetak sretnika koje je pozvao Emil Tedeschi, vlasnik Atlantic grupe. E sad, može tko vjerovati, a i ne mora, ali ima ljudi posve prosječnih i običnih po mjerilu baš svake statistike, koji su članak preskočili, ili su ga pročitali, ali im nije palo na pamet da se spomenu bliže rodbine rečenog poslodavca. I začudo, nema ih malo. Jebe se, da prostite, njih što ima onih koji i muda maslom mazati mogu. Tako je vazda bilo i bit će, a kamo sreće da danas sutra svatko od nas može pozvati na privatnu zabavu pjevača svake vrste, pa da sumanute objave ovakvog tipa posve nestanu iz svega nazovimedijskog.

Velike plaće

   Ko nema love, nek’ čkomi. Htjeli ste svijet u kojem samo najjači opstaju, pa vam ga eto, biglišu nam preko novina! Samo, kad nema pameti, ima neumoljive matematike. A matematika kaže kako onih 40-ak tisuća bogatih kojima će porezno rasterećenje donijeti 13. plaću da je bez grižnje savjesti troše, ne mogu povećati potrošnju ni približno koliko onih četiri milijuna nekvalificiranih da im netko za ozbiljno poveća primanja ili ih rastereti nameta. Četiri milje naspram 40.000, ne ide to, da ga ubiješ. Ali, lijepo je držati štangu jačem, boljem, ljepšem i potentnijem, i onda kada on to od tebe ne traži, valjda zato jer se onda i sam sebi činiš jačim, ljepšim, boljim i potentnijim, tek na korak do dva od nekog privatnog koncerta na kojem će i tebi pjevati pjevač grupe Suede.  

   Kako ništa u nas nije slučajno i kako sve ima svoj ali, svi ti koji su požurili štampati listu s velikim plaćama u poglavito liječnika, a onda i info o koncertu zatvorenog tipa o kojem obični smrtnici mogu samo maštati ako uopće takvu vrst glazbe vole, nisu na tome stali. Nakon što su se plaćama prozvali prije svega dobro plaćeni liječnici, i narodu bačen savršen mamac da ojađen spominje po zlu dobro plaćene, slijedi u jednom te istom »mirotvornom« talu i provladina objava potrebe da se troškovi u zdravstvu režu, i naknadno otkriće da među liječnicima, vidi čuda, ima istinskih junaka poput kirurga Stipislava Jadrijevića. Završni udarac dat će viđeni kolumnisti, uvjereni kako ovaj neuk narod mora prestati kukati, kako onaj koji je bez škole mora shvatiti da ne može stati uz bok onom tko se za velike stvari specijalizirao, i kako je to neškolovano društvo ionako samo krivo što je onomad biralo suri kapitalizam, a sad socijalistički kukaju. Isti su ti kukavci, nema sumnje, i oni koji na oči ne mogu vidjeti Tedeschija ni kad ploče vrti za DJ pultom, a kamoli u vijesti da je u dnevni boravak dovabio neku svjetsku zvijezdu.

   Tu, u trenu kad priča ide dalje od objave plaća i neslužbene informacije o savršenom glazbenom ukusu u velikih poduzetnika, e tu se i ona nezainteresirana bagra koja preskače ovakve tekstove jer misli da ih se sve to skupa i ne tiče, mora na čas uključiti, bila bez škole ili školovana posve. Jer, poteže ih se tu i previše za jezik.

   Vozači autobusa psuju liječnike koji dobro zarađuju, neškolovani psuju one koji su školovani i s pravom plaćeni bolje!? Krivo skroz. Jer, ima i onih koji su od sveg zapamtili samo to da je kirurg Jadrijević čudotvorac, onaj koji s jetra skida tumore bolje nego doktor House, pa ushićeno maltretiraju potomke, ne dvojeći kako je to onaj pravi primjer da valja učiti, raditi i biti majstor. Ne smeta njima plaća u čovjeka koji je nesumnjivo zaslužuje, da mogu, dali bi mu i veću, ali ih smeta kad dvije stranice dalje poput kakve bizarnosti za kraj Dnevnika stoji tekst o ženi koja se usudila poslodavca pitati zarađeno pa je umjesto novca dobila batine. Smeta ih što su sve bliže danu kad će svi tedeschiji, pače kerumi moći školovati svoju djecu, a prosječna stoka sitnog zuba, da jaja otegne do poda, to neće moći.

Ubogi svijet

Školujte se za specijalističke neke vještine, kažu zagovornici cementiranja aktualnog stanja. Divota, ma nije uopće nemoguće da je kirurga Jadrijevića školovao neki specijalist poput starog Marka, radnika škvera koji je onomad u Bajinoj Bašti uredno učio kako se to biva specijalist za stroj koji savija najčvršće i najveće limove. Zašto taj specijalist danas broji svaki cvancik, uvjeren kako ni za pogreb vlastiti neće imat, to dakako više nije tema. Zašto je njegova specijalizacija danas posve bezvrijedna, a neka druga valjana. Zato jer je sam birao kapitalizam!? Birao je vraga crnog, jer ga nitko ništa pitao nije, baš kako se nikad nikog ništa tu i ne pita. Ali bi mu, očito, bilo zgodno uzeti za pravo da pita zašto je mirovina mizerna.

   Ovaj ubogi svijet za nečiji se račun silom dijeli na ono malo onih koji imaju, i puno onih koji nemaju. Kako je krenulo, otvarat će se birtije za one koji imaju i one koji nemaju, škole, bolnice, a ni na iste koncerte neće moći ako se ne preruše u one ili ove. Neće tu, da ne bude zabune, promijeniti ništa ni notorni Karamarko, jer nit’ može nit’ hoće biti po ovom pitanju pametniji od doktrine svog idola prvog hrvatskog predsjednika, one o 200 zaslužnih obitelji. Ali, jest malo tragično da se sve ovo događa u doba, nazovi, socijaldemokrata. Žalosno je, ako ništa ono i opet zbog tog posvemašnjeg matematičkog neznanja, zbog računice, one koja kaže da se, svom trudu usprkos, izbori dobivaju glasovima onih četiri milijuna kukavnih individua, koliko god onih 40.000 moćnih bili srcu dragi i koliko god se u njih ulagalo i u njihovu sposobnost klelo, makar preko glasnogovornika i perfidnih objava.