Svake godine isto. Tjedan prije početka školske godine svekoliko roditeljstvo povampiri se posve k’o da će sudnji dan, a ne tek još jedna runda obvezatnog školovanja. Kupuje se mahnito, a redovi u trgovinama s jeftinim tenisicama lijepa su ilustracija koječega, od kupovne nam moći do posvemašnje nemoći. Bit će da i nema većeg poniženja nago kupiti cipelu, tenisicu, školske papuče u trgovini za koju znaš da sa sobom ne nosi, ni kvalitete ni dizajna. Tu je sve na sniženje. Škola je, dakako i na sreću, puno više od obuće, makar klinci danas jedni druge i po tome cijene, toliko da ih ima što etikete ne skidaju sa svojih skupih postola ne bi li i tako pokazali tko su, što su i čiji su. Blažene kuta. Ma, kute odavna više nema. Nema ni divna običaja da su knjige vazda iste, da se ne mijenjanju iz godine u godinu, da ih se da nabaviti od starije braće i sestara, od rodbine i prijatelja iz ulice. U nas se povijest, zemljopis, kemija, fizika nanovo pišu svaku sezonu, makar redizajn udžbenika bio tek mikroskopom vidljiv. Cijena redizajna? Prava sitnica! U par tisuća kuna se broji samo gole knjige. Čemu se onda čuditi redovima za jeftinu obuću. Negdje se ušparati mora.

  Sve je, zapravo, pred školu u nas i opet upitno, baš kao da živimo onaj filmom opjevan beskrajni dan. Upitne su knjige, upitan je prijevoz, upitno je gradivo. Dakako, da baš sve ne bi bilo u vlas isto k’o lani, i ove godine imamo novitet, pa su upitni i osobni asistenti za djecu s poteškoćama u razvoju. Sve je upitno, samo je neupitno da smo u histeriji, spremni na sve ne bi li podmladak dostojno ispratili na školovanje, u zgrade koje vape za koječim, od toaletnog papira, do sapuna. Neupitna je i roditeljska želja da im djeca izrastu u ljude, da zasluže divne neke ocjene, upišu krasne neke škole te se zaposle tamo gdje je služba sigurna, a posao lagan.

  – Čuj, sada ćeš u peti razred. Morat ćeš više učiti. Nije to kao ….

  – Znam, znam. Za upis u srednju gledaju mi se ocjene već od petog razreda.

Bitka je krvava

Deset godina, a zna! Zna da je sanjati o stipendiji jedno, a sustav koji je tjera da s deset godina zaboravi na sve osim na bespoštednu bitku za ocjene nešto posve drugo. Bitka je krvava i ne garantira ništa. Jer, kad dođe vrijeme za upis, garant će joj nedostajati neki bod sa strane, recimo neki za izvanškolsku aktivnost koja se baš sad vrednuje, za neki sport koji je baš sad strateški, za strani jezik. Ili će joj nedostajati neka sjajna povlastica što se dobiva na račun oca i majke, ono dvoje koji ni povlastice, ni kvalitetne žnjore za upis, eto, nemaju. Oxford, sunce joj ambiciozno! A da je pameti, bolje bi bilo da pikira recimo HEP, ili bilo koju drugu državnu tvrtku. Škola joj tad neće ni trebati.

  Tiskovine vele kako se dotična zove Ljiljana Čule. Članica je HNS-a – to je ona stranka koja se diči narančastim majičicama – i donedavna šefica uprave HEP – to je ona tvrtka draga HNS-u – distribucije. Planetarno poznata postala je nema koji dan, kada se saznalo i to da je u tvrtci zaposlila sina, kćer, snahu i zeta. Nije u nas ta predanost da se namire najbliži od jučer. Mi smo tu navadu vjekovima njegovali. Veza, žnjora, koverta prave boje, to se radilo uvijek, samo što su neki to doveli do savršenstva, a neki uvijek bili na repu. Važno je imati i znati prave ljude na pravom mjestu, a kud ćeš boljeg čovjeka na boljem mjestu od majke na poziciji direktorice, zašto ne i u HEP-u. Roditelji su tu da se popnu visoko kako bi svojoj djeci mogli širom otvoriti vrata. Samo, ne može svatko biti direktor, zašto ne u HEP-u, niti dužnosnik, zašto ne u HNS-u. A to onda znači da ne može baš svatko doći na red, već samo onaj kojem je rodbina na pravoj poziciji i u pravoj stranci. Jest doduše, ponekad sva ta koruptivna rabota i nepotizam svake vrste krenu i u neželjenom pravcu. Provale te kad ne paziš, ili te, ne daj Bože, osude k’o bivšeg gradonačlenika Vukovara kad ti političku korupciju dokažu. No, i kad je straha u kostima malo, ispod žita se i dalje odvija živa aktivnost, pa se zapošljava i protežira po babi i stričevima. Na to smo se navikli, to smo blagoslovili, to ne misli riješiti ova Vlada, baš kao što nisu ni sve one bivše. A to hoće reći da je vrijeme da osnovnoškolcima damo u ruke jedan posve novi udžbenik kojim će im se istina pljunuti u lice. Štoviše, bio bi to udžbenik i za djeci i za odrasle.

Stranačka iskaznica

Pisali bi ga razni autori i bio bi prepun toplih ljudskih priča ispričanih iz prve ruke. Gospođa iz HEP-a mogla bi, primjerice, potanko objasniti koja ju je to nevolja natjerala da skući preko pola familije i kako se to uopće radi. Mogla bi pojasniti je li za to presudna stranačka iskaznica, ili je sve samo splet nekih okolnosti. A mogla bi i ilustrirati na što su sličili obiteljski ručkovi, je li se kovala neka nova energetska politika uz pohani batak, ili uz paštu sa šalšom. Vidjeli bi klinci jesu li za uspjeh presudne ocjene, ili je u igri nešto posve drugo, a nesretni roditelji, oni koji nisu imali roditelje roditelja na nekim važnim pozicijama već su sve drljali sami, oni bi dobili tiskani dokaz da su neuspješni posve. Uspješni bi zato po razredima gostovali i predavali, uhljebi svake vrste, doajeni od ex premijera na ovamo, dužnosnici koji ni dana radnog staža nemaju, ali su se zato na vrijeme dohvatili aktovke mudro procijenivši kako je politika jedino s čim se valja baviti. Mogućnosti je koliko vam drago, a i štampati svaku godinu novo izdanje udžbenika većeg od života, bilo bi posve logično. Jer svjetlih primjera bit će samo još, i još, i još, baš kao predizbornih programa nazovi stranka koji, pod točkom tri, najavljuju žestok obračun s korupcijom i nepotizmom.

  Elem, svake godine je isto. Tjedan prije početka školske godine svekoliko roditeljstvo povampiri se posve k’o da će sudnji dan, a ne tek još jedna runda obvezatnog školovanja. Kupuje se mahnito sve, a redovi u trgovinama s jeftinim tenisicama lijepa su ilustracija koječega, od kupovne nam moći do posvemašnje nemoći. Roditelji traže čvrst potplat za gacanje kroz školu. Ne znaju oni, ili ne žele priznati, kako ova močvara ne pita dobru cipelu, ali zato itekako cijeni kad je obraz debeo i tvrd k’o cipele đon.